I ovih vrelih dana gotovo na svakom koraku možemo da vidimo grupe građevinara koji posrću što od vrućine, što od tereta, čak i nedjeljom, čak i u podne kad je sunce najjače…
Niko ih ne pita kako im je, pa i oni ćute i rade, svjesni da, ma koliko da su mladi i snažni, u ovakvim uslovima niko dugo ne može da ostane na nogama. Tako nije rijetkost da neki od njih u hodu popadaju u nesvijest, ali ni to „olakšanje“ ne bude dugog vijeka. Malo ih ispljuskaju hladnom vodom, odvedu u hitnu gdje dobiju infuziju, pa opet na gradilište?! I opet lopatu i kramp u šake, i opet na plus 40, i opet nedjeljom…
Sve OK, ali dokle i zbog čega?! Zbog plate od nekih 550 KM, a sve dok gazda ne svrne još koji miliončić u džep ili dok se neki direktorčić još malo ne nafatira državnih para…
A najlicemjernije je da su, kad se povede priča o radničkim pravima, svima puna usta brige o zaposlenima. I poslodavci i predstavnici vlasti prosto se utrkuju da, naravno riječima, dokažu ko ubogim radnicima želi veće dobro. Na djelima niko ne krije da ih vidi kao potrošnu robu, koju će, kad skroz propadne, zamijeniti novim robovima koji će vući možda i za manje para.
Šta reći, osim da ih dragi bog čuva svačijih dobrih želja!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu