Ovo filmsko ljeto obilježilo je prisustvo Milene Dravić u Puli, na Paliću i u Herceg Novom. Publika ju je pozdravljala ovacijama, bila je promovisana monografija o njoj, otvarane su izložbe s fotografijama iz filmova. A te je događaje na najblistaviji način obilježio i Rade Šerbedžija, koji je otvorio izložbu upriličenu u pulskom Srpskom kulturnom centru.
Tom prilikom, između ostalog, govorio je i stihove Tina Ujevića. Prisjećajući se tih trenutaka, za rođendanski broj “Blica” Rade priča o svojoj velikoj prijateljici:
Došla je u Pulu, u njezin grad. I čitava ulica poklonila se njoj… Bila je to najljepša svečanost Pulskoga filmskog festivala 2018. godine. Došla je u Pulu i vrijeme je stalo. Kao da se ništa promijenilo nije. Samo su njezine plave oči sijale toplinom nekog davnog sjaja. Pula je te večeri ponovo bila glavni grad čitave naše balkansko-mediteranske regije. Sjećanja na sve one divne filmove i glumce koji su bili pravi heroji svoga vremena. I Milena, najvažnija od svih. Lijepa, mudra, uznosita… Došla je u Pulu pomalo bolešljiva da isprati brižljivo izabrane slike iz njene filmografije, koje su svojom ljupkošću ukrašavale zidove ove male Pulske galerije, a knjige njezine biografije orošene znojem ljetne mediteranske sparine davale su pečat tome gotovo bunjuelovskome prizoru u kome je ona sjala u predivnoj bijeloj haljini i pod svojim ljupkim bjelim šeširićem, naša imaginarna nevjesta, najveća filmska zvijezda ovoga podneblja…
A pomenutu monografiju koju sam, po Mileninom pozivu, imala čast da radim kao pripadajući dio nagrade “Dobričin prsten” Rade Šerbedžija je blistavo upotpunio svojim tekstom: “Milena je moja drugarica i moja najdraža glumica i naša ljubav… Kad kažem ljubav, to je onako kako se ljubi more i nebo, i sve ono što je iznad tebe i izvan tebe, a opet tako duboko tvoje… Milena je smisao ovoga našega umjetničkog traženja istine i svakako netko tko je najviše poletio u nadnaravno i nepoznato i apstraktno od svih nas koji smo se bavili kazalištem i filmom u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. I proći će godine i proći će vremena, ali kada se budu tamo negdje slagale knjige o svima nama koji smo se bavili filmskom umjetnošću, Milena će, siguran sam u to, stajati na prvoj stepenici toga našeg vrtoglavog uspinjanja, tik uz Marlona Branda i Mastrojanija…”
Zapitao se Rade u jednom trenutku šta je to u Mileni tako posebno i čarobno.
– Nije to, rekao bih, vještina sama, jer vidio sam i vještijih glumica od nje. Nije to ni ljepota sama, ni njena tako čedna priroda ni iskričavi i vedri duh, ni taj blagi osmijeh i pogled prepun dječjeg sna… To jest, to je sve to i opet nešto drugo. Nešto što samo ona jest i nitko drugi. Milena je film sami. Njene božanstvene plave oči snimaju svijet oko sebe kao dva užarena svjetla ferala. Ona je filmski aktivista uvijek na svome zadatku. Spremna i odlučna. I hrabra. Uvijek na strani slabih i nesrećnih. Uvijek protiv nepravde i protiv gluposti. I protiv vlasti kao takve. Jer kao prava heroina, znala je uvijek stati na stranu svoga naroda i svoje publike. A njezin narod je sav narod ove planete, jer Milena je i nadrealna, Milena je simbol… – kaže Šerbedžija, piše Blic.
I dodaje:
– I dobrota sama je ona. Čini se da velika umjetnost ne ide bez velike i otvorene duše prema cijelome svijetu… A ona bi da zagrli cijeli svijet jer samo tako je bivala sretno biće. Koliko samo nepoznatih akcija solidarnosti i humanitarne pomoći koje su ona i njezin Dragan pokretali da bi pomogli nekim ljudima kojima je pomoć bila potrebna… I nikada to nisu oglašavali javno. Bile su to njihove ljudske, privatne stvari koje su radili misionarski i gotovo posvećeno. Tako su duboko osjećali svoje… pobratimstvo lica u svemiru…”
Na kraju, dodaje Rade, da ima još nešto veoma važno što joj pripada:
– To je njezino plavetno slavenstvo. I njezina posvećenost tradiciji, povijesti, korijenima naroda kome pripada… Ona je ta djevojka mala, pjesma grada Beograda. Blagost naše Milene dolazi od njezine djetinje zaigranosti životom. Ona je još uvijek spremna da se igra i da mašta i da uvijek iznova sanja… Ona ne da svoje djetinjstvo i toplim dlanovima grli svaki novi dan i svaki novi film. Njezino filmsko lice treperi u našim sjećanjima. I kada zatvorimo oči, hiljade malih cjeluloidnih kvadratića namiguje njezinim plavim očima i ne da nam da ostarimo. To je vječni film koji nam je svojim licem podarila…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu