Hronika

JECAJI PARAJU TIŠINU Sahranjen Despot, DJEČAK LEPTIR koji je svima održao lekciju o HRABROSTI

Nikada na groblju u Bajinoj Bašti nije bilo više djece nego juče. Tužne, uplakane, neme, u crnini, sa nevjericom na licu. I Despot Lazić, njihov drug, vršnjak, koga su ispratili na vječni počinak bio je dijete.

JECAJI PARAJU TIŠINU Sahranjen Despot, DJEČAK LEPTIR koji je svima održao lekciju o HRABROSTI
FOTO: M. CVETKOVIĆ/RAS SRBIJA

Dijete bez dana pravog, srećnog djetinjstva. Hrabri dejčak koji je ostao željan igranja, druženja, svih klinačkih zadovoljstava i nestašluka, roditeljskog milovanja i zagrljaja. Svuda gdje majka i otac mogu da maze dijete, po cijelom tijelu, njemu su bile bolne i krvare rane, osjetljive i na najmanji dodir.

Pročitajte još

Plakala je juče, na dan sahrane dvanaestogodišnjaka, cijela Bajina Bašta. Plače od petka uveče kada njihov nevoljni, namučeni sugrađanin preminuo na Institutu za majku i dijete u Beogradu.

Despot je od rođenja bolovao od bulozne epidermolize, teške, rijetke i neizlječive bolesti kože kod nas znane kao “djeca leptiri”. Po tom zlu koje ga je pratilo cijelog kratkog života svi su ga znali kao dječaka leptira.

Bolest kože izazvala je slabljenje dječakovog srca zbog čega je danima bio bez svijesti. Dva puta su u petak ljekari reanimirali Despota, treći put kad mu je srce stalo nije bilo pomoći.

Ima simbolike između leptira i našeg Despota. Leptir živi jedan dan i Despot je živio kratko. I leptir i Despot i sva djeca su ukras svijeta – čulo se nad odrom dječaka.

Rekoše bajinobaštanski sveštenici da Bajina Bašta nikada nije bila tužnija nego juče. I vidjelo se to uoči i poslije sarhane. Puste i tihe ulice po prelijepom danu pričale su tugu.

Majka Sofija, otac Aleksandar i brat Boris, junački su se, kao i svih proteklih 12 godina tokom kojih su se brinuli o Despotu, držali nad kovčegom. Majčinski jecaji, očinske suze, bratov prazan pogled u djetinjstvo koje će pamtiti po Despotovikm patnjama, prizor djece koje plaču za drugom ledio je krv u žilama.

I u danu kada se opraštala od svog sina, između dva naleta plača, Sofija Lazić bila je jaka da se još jednom zahvali Blic fondaciji koja je u protekle četiri godine, kroz donacije čitalaca, pomagala Despotovo liječenje. Sjetila se svih tekstova o njenom djetetu, počev od prvog “Žive rane malog Despota” iz 2015, pa do onih napisanih od prošle nedjelje kada je dječaku, kome je život visio o koncu, data podrška. Puno još humanitarnih akcija održano je svih ovih godina u Bajinoj Bašti, ali i drugim gradovima Srbije u znak podrške Despotu. Sav taj novac roditelji su koristili za nabavku skupih flastera koji nisu mogli da izliječe bolest, već samo da zacijele rane. A umjesto njih iskakale su veće, bolnije, nesnosnije.

Pamti Sofija i nikada neće zaboraviti posljednje riječi koje je Despot izgovorio prije nego što je izgubio svijest.

– Mama, znam da je došao kraj. Ne bojim se smrti. Želim samo da me pustite da odem, nemam snage da se mučim više. Pozdravi sve – šapuno joj je sin prije nego što je zaspao da se više nikada ne probudi.

Na Despotovom odru juče je stajao dres Partizana i fudbalska lopta ovog kluba. Volio je dječak crno-bijele boje. Dres je dobio ljeta 2015. na utakmici Partizan – Steaua. Tog dana bio je i gost redakcije Blica.

Živjeće u Bajinoj Bašti sjećanje na Despota. Čelnici ove opštine juče su načelno prihvatili inicijativu da se u gradiću na Drini ustanovi nagrada koja će nositi ime na tragičnog dječaka.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije