Nakon što je Igor Jurić iz Fondacije “Tijana Jurić” prije nekoliko dana obavijestio javnost da je izvjesni M. Č. iz Užičkog kraja poslije odsluženja četrnaestogodišnje kazne zbog silovanja, ponovo na slobodi, gotovo da nema roditelja iz tog dijela Srbije koji se nije uznemirio.
Jurić je 2018. godine na identičan način upozorio javnost da je Malčanski berberin, koga je cijela Srbija upoznala nakon otmice 12-godišnje djevojčice iz niškog kraja, takođe na slobodi. Njegove slutnje da će ponoviti krivično djelo zbog kog je robijao, obistinile su se i brže nego što je iko mogao da pomisli.
Danas, kada gotovo svakodnevno imamo privođenja osoba za koje se sumnja da su predatori, postavlja se pitanje da li roditelji imaju pravo da znaju ako je osuđivani pedofil u okruženju njihove djece, da li živi u komšiluku i nalazi se na slobodi.
Više puta sam navodio nekoliko primjera zbog kojih bi registar morao biti javan, ali onaj ključni primjer jeste smrt i ubistvo male Marije po kojoj je Marijin zakon dobio ime. Roditelji male Marije nisu znali da su u kuću puštali čovjeka koji je seksualni predator, koji je bio pravosnažno osuđen već za jedan prestup kada je u pitanju sekualno zlostavljanje. Komšije su ćutale, jer ih se prosto nije ticalo, što imamo u velikom broju primjera, da to nije “moj problem, nego nečiji drugi”. Tek kada se dogodila strašna tragedija i kada je dijete mučki ubijeno, tek su tada komšije prilazile ocu male Marije i govorile mu: “Eto, ja sam znao za njega, nije mi bilo jasno kako si dopuštao da ti ulazi u kuću”, a pritom niko ga nije upozorio. Ti ljudi su se doselili u mjesto Ledince i, eto, zaista nisu poznavali sve ljude koji su stanovali u tom mjestu – priča za Blic Igor Jurić ističući da je to samo jedan, ali dovoljan primjer koji oslikava zašto bi svi moraju da znaju ko je osuđivani pedofil.
Jurić takođe podsjeća da je nekoliko puta naglašavao da, kada je njegova kćerka Tijana nestala, tri osumnjičena su bili pedofili iz Bajmoka, mjesta sa 6.000 stanovnika. Ni dan danas, kaže, ne znaju se njihova imena i “dan danas se oni igraju sa nečijom djecom” i, kako ističe, ti ljudi jesu potencijalna opasnost.
– Ako se danas preko raznih portala može saznati ko je poreski dužnik, ko duguje novac za struju, bilo šta drugo što je toliko nebitno u odnosu na ovo o čemu pričamo, onda je potpuno suvišno govoriti o tome zašto se ne bi smjelo znati imena i prezima i fotografije ljudi koji su seksualno zlostavljali djecu – podvlači Jurić.
Ističe takođe da bi u javnom registru pedofila bili samo oni koji su pravosnažno osuđeni, i ne bi bilo prostora ni za kakva nagađanja.
– Registar mora biit javan. To više nije pitanje da li treba ili ne treba, on mora postajti i mi roditelji imamo pravo na to da možemo da upozorimo svoje najmilije ako je predator u njihovoj blizini – kaže Jurić.
Registar postoji, ali nije javan
Registar pedofila, podsjetimo, u Srbiji postoji od donošenja Marijinog zakona 2015. godine, i sastoji se od podataka o osobama koje su osuđene pravosnažnim presudama.
Podaci iz registra mogu se dati sudu, tužiocu i policiji u vezi sa krivičnim postupkom koji se vodi. Uz zahtjev se mogu dati i određenom preduzeću ako još uvijek traju pravne posljedice osude.
Podaci su dostupni takođe i ustanovama koje rade sa maloljetnicima.
Ali, zbog čega pristup registru ne bi imao svaki grđanin i roditelj u Srbiji?
Posmatrano kroz prizmu prava i zaštite podataka, pravnici smatraju da je tako javno odavanje ličnih podataka prije svega protivno zakonu, ali da takođe predstavlja i žigosanje osoba koje bi trebalo da se resocijalizuju i ponovo uključe u društvo.
– Po našem Krivičnom zakonu, ali i drugim zakonima koji su srodni i koji uređuju krivičnu odgovornost i zaštitu krivičnog interesa od izvršenja krivičnog djela, smatra se da lice koje je odslužilo, odnosno izdržalo kaznu zatvora, da povratkom u društvenu zajednicu ima prava kao i svaki drugi građanin. Što znači da on nakon što je izdržao zatvorsku kaznu ne znači da on može biti žigosan, bez obzira o kom krivičnom djelu se radi – kaže advokat Nebojša Perovič, ističući da to da će isto lice ponoviti krivično djelo jeste pretpostavka, ali da na osnovu iste ne možemo izolovati nekoga iz zajednice, “bez obzira što je tema izuzetno pipljiva i što se radi o našoj djeci”.
Međutim, advokat kaže da bi se moglo naći kompromisno rješenje i da bi slična evidencija bila dostupna na nivou lokalne samouprave u kojoj predator živi, tako da moraju da budu obavješteni roditelji djece iz njegove neposredne okoline.
“Struka mora da odluči”
Sličnog je mišljenja i njegov kolega advokat Andrija Marković koji smatra da pitanje da li registar pedofila treba da bude javan se može posmatrati kroz pitanje da li treba dati prednost javnom interesu ili pojedinačnom pravu građanina?
– Ličnog i profesionalnog sam mišljenja da je i pojedinačno pravo svakog građanina, pa i onog koji vrši krivična djela, suštinski, pitanje od javnog interesa. Sledstveno tome smatram da taj registar ne bi trebao da bude javan, a ukoliko bi i bio javan, njegova javnost morala bi bila veoma strogo i restriktivano formalizovana i to u smislu da bi morala postojati posebna procedura upisa u navedeni registar. Taj postupak bi zahtjevao posebno angažovanje kako pravosudnih organa tako i stručnjaka iz oblasti psihologije i psihijatrije – navodi advokat Marković.
Dodaje još i da smo, sa druge strane, svjedoci brojnih događaja vezanih za pedofiliju koji su dosta medijski ispraćeni, a nesmunjivo i brojinih komentara nestručne javnosti u smislu kako sa tim ljudima “treba odmah na vesala”.
– To dovoljno govori kakve bi posljedice moglo da proizvede javnost registra pedofila i to kako na upisana lica, tako i na članove njihovih porodica. O ovom pitanju bi trebalo odgovor da da struka, a nikako široka javnost – zaključuje Marković.
“Dobar dan, komšinice, ja sam pedofil”
Ipak, postoje zemlje u kojima su ovakvi registri javni i lako dostupni svima, poput Norveške, Belgije, Poljske, Makedonije. Još 1990. godine država Vašington je obnarodovala podatke iz registra za pedofile, što je dovelo do toga da je danas evidencija pedofila dostupna svima putem interneta. Od države do države razlikuje se koliko podataka je objavljeno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu