Ova starica u desetoj deceniji života tiho, ali jasno priča o tome šta je proživjela.
Njeni roditelji Đorđo i Stana Bulić su početak ratnih sukoba dočekali u rodnoj Donjoj Jutrogošti. Imali su 11 djece. Draginja je tada imala 15 godina i bila je aktivna u Savezu komunističke omladine Jugoslavije.
– Imali smo dobre volove i kola, pa sam uz pomoć njih skupljala po selu hranu za partizane. Volovima sam hranu vozila na Vitlovsku, na Kozaru; samo dođem kući, a oni kažu “‘Ajde vozi na Karan”. Mi omladinci smo za jednu noć požnjeli njivu pšenice u Drakseniću. Njivu je osvjetljavala mjesečina, a vojska nam je čuvala stražu – priča ona.
Zbijeg
Navodi da je tokom ofanzive njena porodica, kao i ostale iz potkozarskih sela, završila u zbijegu na Kozari. Tu je gelerom bombe bačene iz aviona ubijena mlađa sestra Kosa, koja je imala 13 godina. Njena porodica je zarobljena na Kozari i odvedena u Jasenovac.
-Logor Jasenovac je bio prepun. Odvojili su muškarce od žena i djece. Tada smo zadnji put vidjeli oca Đorđa. Ubijen je u Jasenovcu. Najstariji brat Niko je odveden u Zemun i ubijen. Ostalu djecu su s majkom odveli kod Kutine. Tamo smo podijeljeni kod hrvatskih porodica da radimo. Bili smo blizu jedni drugih. Ja i mlađa sestra smo čuvale stoku – prisjeća se ona.
Osim oca i brata Nike, ubijen je i brat Mirko. Priča da je bio partizanski mitraljezac u Prvoj krajiškoj brigadi.
– Kada su svi išli u proboj, Mirko nije htio napustiti Kozaru i ići na Manjaču, već se priključio Petoj Kozarskoj brigadi, koja je formirana na Paležu. Kao borac Pete kozarske brigade poginuo je od domobrana 1943. godine u Klašnicama – kaže ona.
Povratak na ognjište
Starijeg brata Dragoljuba, koji je takođe bio partizan, nakon proboja su uhvatili na Kozari, ali pošto je bio u civilnoj odjeći odveli su ga u Jasenovac, a potom u Njemačku na rad.
– I danas čuvam dvije njegove dopisnice. Prestao je da se javlja krajem 1944. Mislimo da je poginuo u Njemačkoj tokom bombardovanja – navodi ona.
Nakon rata Bulići su se vratili u Donju Jutrogoštu. Kuća je bila spaljena. Draginja je s mlađim bratom i majkom živjela u kući šeperuši. Potom je s omladincima gradila prugu Ljubija – Brezičani. Međutim, ratne promrzline u zbijegu, zarobljeništvu i pješačenje po snijegu do pojasa po nekoliko kilometara na sastanke SKOJ-a, samo u vunenim priglavcima, uzeli su danak. Imala je tuberkulozu kostiju.
Godinama u bolnici
Navodi da je 1949. smještena u specijalizovanu bolnicu za koštane bolesti u Stolcu.
– Dva puta su mi operisali kuk, izvadili su kost iz noge i ugradili u kuk. Nakon operacije godinu dana sam ležala u koritu, a iz bolnice sam izašla nakon sedam godina i sedam mjeseci – priča Draginja.
Jedna noga joj je 10 centimetara ostala kraća. Dobila je invalidninu, a potom stan u Prijedoru.
– Niko ne zna šta će da bude, ali samo molim boga da ne bude nikada rata i da ovi što su bolesni ozdrave – poručuje Draginja, misleći na zaražene virusom korona.
Njen rođak i predsjednik SUBNOR Prijedor, Veljko Rodić, kaže da je ratna zasluga porodice Bulić od velikog značaja.
– Draginjin otac Đorđo, koji je ubijen u Jasenovcu, bio je nosilac Albanske spomenice, dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu. Stigao je do Soluna i ostao živ, a rođeni brat Jovan mu je poginuo na putu kroz koji su prošli srpski borci. Doprinos djece Đorđe i Stane Bulić u narodnooslobodilačkoj borbi je takođe ogroman – kaže on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu