Kaže da joj je malo jedan ovozemaljski život da sve konzumira i proba.
– Neko nešto ne želi, neko želi, a ja imam mnogo toga što želim i onda mi je žao da to nešto propustim. Vodim se tim nekim principom, ako nešto probam, ako mi je lijepo, osjetim ljubav prema tome, ja se tu zadržim. Bila je situacija sa skakanjem iz padobrana kad sam samo željela da vidim kakav je osjećaj skakati i to je sve. Ključna je organizacija vremena i postavljanje prioriteta. Prosto, znam da mi je prioritet da budem košarkašica, a sve ostalo što isprobam je tu – priča ona.
Razdvajanje od roditelja
Svakim danom otkriva nove svjetove, raduje se tome i srećna je kada se probudi što je živa. Tokom svog školovanja bila je odvojena od roditelja, jer u to vrijeme u Banjaluci nije bilo škole za osobe sa invaliditetom.
Kada se odvajala od roditelja, oni se nisu mogli preseliti s njom, jer nisu imali dovoljno novca. Njoj je to razdvajanje teško palo zbog samog okruženja, koje za Biljanu nije bilo dobro jer se nije osjećala slobodno; bila je zatvorena i u vremenu i u prostoru.
– Školovanje sam završila sa 19 godina i kada sam počela da prihvatam odgovornost i obaveze i život da organizujem na svoj način, da ne moram da pitam i najosnovnije stvari, tada sam se osjećala lijepo i slobodno i počela sam u stvari da otkrivam sebe i svijet oko sebe – rekla je Biljana za Srpskainfo.
Za nju su kolica „modni detalj“. Ne izbjegava temu da ima drugačiju fizičku karakteristiku i da pripada toj nekoj društvenoj manjini, jer smatra da na taj način može da utiče na ljude oko sebe i da svojim djelovanjem poboljša status osoba s invaliditetom.
Prepreke
Ono što ne voli je da se ona u tim situacijama osjeća kao manjina i govori da su za nju kolica njeno pomagalo. Bez njih, ona ništa ne bi mogla uraditi i ostvariti za sebe. Mnogo voli svoja kolica i jako joj teško pada što joj ljudi govore da je napravila nešto uprkos tome što je u kolicima.
– Zahvaljujući kolicima sam napravila nešto, uz pomoć svojih kolica sam ostvarila nešto – istakla je ona.
Biljana se ne bori protiv svojih kolica, jer, prema njenim riječima, njena kolica nisu „aždaja“. Njena aždaja su svakodnevne fizičke i mentalne prepreke. Kroz život joj se desio niz nerazumijevanja, pogotovo kod ljudi koji misle da ako je neko u kolicima, nije sposoban za rad. Nekolicina joj je čak i davala novac misleći da prosi.
Stvorila je utisak da se, koliko god društvo potenciralo da smo svi različiti i da je ljepota u toj nekoj različitosti, zapravo ponašamo suprotno tome.
– Mi pričamo da su različitosti okej, da su dobre i da ih trebamo vidjeti, a zapravo se ne ponašamo u skladu s tim što pričamo. Ako imamo spoznaju da umjesto stepenica možemo da stavimo pristupnu rampu koja će meni koristiti, a ljudima koji hodaju neće smetati, tad možemo reći da smo uspjeli. Nekad sam vidjela da ljudi više koriste tu rampu nego stepenice. Sve dok moram primorati nekog da uradi nešto, mi se nismo mnogo odmakli – rekla je Nedićeva.
Borba
Biljana ističe da neće svako imati energiju izaći u grad i boriti se sa svim preprekama na koje naiđu. Bitno je, po njenom mišljenju, da oni koji imaju više snage ili energije i koji su se profilisali, da se bore za sve te druge ljude koji nemaju mogućnost za takve stvari.
Ona priča da ne želi da ima prednost bilo gdje kad dođe samo zato što je osoba s invaliditetom.
– Meni je možda lakše da sjedim i čekam jer sam možda i odmornija i lako mi je sjediti i čekati nego nekom gospodinu koji ima 65 godina – istakla je ona.
Bitno joj je da se bori za one stvari koje će joj biti preko potrebne, a to je, kako navodi, parking mjesto, jer joj treba širi prostor kada izlazi iz automobila. Nije joj bitno što je to parking mjesto besplatno, nego što može normalno izaći iz automobila.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu