Svake godine, zajedničkom večerom, Kozaračkim kolom, zavičajnom pjesmom i logorskom vatrom obilježavaju 27. juli, dan koji je u SFRJ slavljen kao početak ustanka naroda u BiH u Drugom svjetskom ratu. Za njih je to prilika, povod da se sastanu, ožive uspomene i porazgovaraju o davno prohujalom vremenu.
-Ovdje su naše uspomene, probuđeno sjećanje na djetinjstvo i mladost, nezaboravno vrijeme kada smo čuvali stoku, tjerali ovce i krave, igrali se, brali kupine, domaće jabuke i šljive, kestenje, hodali po beskrajnom prostranstvu šuma i livada sjetno su svoju privrženost Riječanima opisali Borislav Todorović, Vidosava Milanović, Radovan Bobić, Savo Milanović, Rada Bobić, Dragan Bobić, Seka i ivica Zelenika, Ljubica Bobić, Jovan Jokić…
Svakoga od njih, kažu, za Riječane i mjesto gdje su se i ove godine, sastali 26. jula, vežu snažne, neraskidive niti ljepote, nezaboravnih dana i godina.
-Svake godine u nama, na jedan dan, živi neko drugo, ljepše i sretnije vrijeme. Ovdje smo u svome, teško opisivom i za nove generacije neshvatljivom svijetu, postali djeca na časak, dok gori vatra, a iskre lete u mrak. To osvjetljava staze naše mladosti – emotivno, sa mnogo sjete i nostalgije, susret u Riječanima opisuje Rada Bobić koja odavno živi u Laktašima. Ovdje povremeno dolazi. Većina okupljenih odavno je otišla iz Riječana.
-Nekada smo htjeli da odemo u bolji život, u potrazi za poslom, bračnom srećom, tjerani svakojakim planovima. Teško, ali srećno se ovdje živjelo, pješke smo išli, ručno okopavali kukuruz, kosom i srpom želi pšenicu, ali bili smo srećni, pjevali opsjednuti lijepim, a sve ružno, sve teškoće brzo smo zaboravljali – sjeća se Borislav Todorović, davnašnjeg života u Riječanima koji su sada, kao i ostala sela u ovoj pitomini na obroncima Kozare, opustjela, napuštena i zaboravljena.
Nema ovdje djece, nema života, samo po neka kuća udaljena kilometrima jedna od druge iz koje se vidi dim ili čuje lavež psa svjedoči da se sve u potpunosti nije ugasilo. Putevi su loši, a njive odavno neorane, pustoš, samoća i beznađe, pričaju okupljeni na tradicionalnom julskom susretu.
-Srećni smo zato što su svi veseli, došli su bivši stanovnici Riječana sa svih strana, iz obližnjih sela, ali i udaljenijih gradova. Više nema mjesta za automobile, to je veliki i skupocijeni vozni park, a nekada ovdje niko od nas nije imao ni bicikla, maštali smo da se gdje god dokopamo ovog dvotičkaša i potjeramo ga prašnjavim putem, da se sjurimo nizbrdicom. Time smo bili opsjednuti – oživljava svoje djetinjstvo u Riječanima Stojan Milanović poznatiji po nadimku Ćoka. On je najpoznatiji tamburaš odavde, svira od djetinjstva, a u njegovom orkestru su još Milutin Radulović iz Bakinaca, Ranko Zelenika iz Jablana i Borislav Todorović iz Riječana.
-Mnogo nas je došlo na ovaj susret, ali su to sve starci ili stariji, nema djece. Najviše bismo voljeli da se djeca rađaju, da žive ovdje jer su uslovi mnogo bolji nego prije, kada smo mi ovdje rođeni, odrastali i školovali se. Vlast bi takođe trebala pobrinuti se da ne ostanu pusta naša lijepa sela koja ne gore kao u filmu, ali umiru i nestaju ubrzano – smatra Radovan Bobić, godinama uspješan rukovodilac u laktaškim ustanovama i preduzećima, a sada penzioner.
Većina slavljenika su njegovi vršnjaci koje zov zavičaja neodoljivo privlači, zatvara krug na mjestima iz kojih su davno krenuli, otišli u svijet i drugačiji život, a sada se vraćaju svojim korjenima.
Kozaračko kolo
U Kozaračkom kolu, pored julske vatre u Riječanima bila je i starica Rada Trišić (85) koja se pohvalila da je noge dobro nose, a zdravlje služi.
– Ja sam ovdje najstarija i ne predajem se. Ovdje sam igrala u kolu odmah nakon oslobođena u Drugom svjetskom ratu, kada je Kozara gorjela. Opet sam ovdje i srećna sam, doći ći da zaigram iduće godine. Kod mene nema predaje – samouvjerena je Rada do koje se u kolo uhvatila Savčica Rašljić, a poslije i svi ostali.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu