U radnji radi sam, rado bi obučio nekoga da mu pomaže, samo kad bi imao koga.
– Imao sam nekad jednog šegrta. Nisam stigao ni da naučim kako se drži šilo, kamoli da ga uputim u tajne posla, a već je digao ruke i otišao. Prljavo mu, naporno bilo, tražio je više od skromnog života uz puno rada – govori Milija Tešić (74).
Pokazuje izbledjelu crnu čizmu, oficirku, na koju mu valja vratiti otpalu štiklu. Sa dva prsta jedne, nježno, kao da mu je mače u rukama, drži saru, dlan druge, kao da se plaši da je hrapavom rukom ne ogrebe, poturio pod đon. Poštuje Milija hljeb koji jede, bilo da krpi isluženu cokulu ili mijenja fleknice na ženskim čizmama od 600 evra.
Nije šegrt čuo životnu priču nesuđenog gazde, započetu u rodnom Zaglavku pod Kadinjačom. Kao peto, najmlađe dijete u porodici došao je u Užice da traži posao. Fabrike su tada, nije Milija imao kada da mu ispriča, bile prebukirane, a prednost pri zapošljavanju imala su djeca radnika i boraca. Tešić nije bio ni jedno ni drugo.
– Kao đak Škole učenika u privredi upisao sam zanat, posao učio od Slavoljuba Simeunovića, čuvenog šustera. Pola školske godine se išlo na nastavu, pola na praksu, ali je moj gazda tražio da svaki dan dolazim i na posao i u školu, i stalno mi govorio da se zanat očima krade. Ništa mi unaprijed nije objašnjavao, a ja sam imao pravo samo da pitam šta mi nije jasno. Jutrom sam dolazio na posao da naložim vatru, počistim radnji i spremim je majstorima za rad, uveče se vraćao poslije škole da raspremim za njima. Zvanje obućara sam stekao 1967. a moj diplomski rad bila je ženska sandala. Prvo sam je napravio pa je pred komisijom branio – kazuje užički obućar.
Sedam godina kasnije otvorio je radnju u Kosovskoj ulici i od tada nije mijenjao adresu. Za sve te decenije ništa se u njegovom zanatu nije promijenilo. Neke druge stvari jesu.
– Nekad se uglavnom nosila kvalitetna obuća, cipele i čizme domaćih proizvođača. Užice je bilo jak industrijski grad pa su nerijetkma dalo da se obuju italijanskim markama kojima druge nisu mogle parirati. Narod je imao računa da plati da plati popravku. Danas muškarci uglavnom nose patike. Obuća je većinom iz uvoza, Kina, Koreja, Brazil. Dizajnom jeste po posljednjoj modi, ali kvaitetom ne, prikriju ga vještački materijali. Neki su toga svjesni, pa kupuju obuću da je koriste za jednu sezonu pa je zavrljače u kantu. Drugi ne, vjeruju da su platili nešto što može da traje i teško im je objasniti da nema popravke – priča Milija kako je bilo nekad, a kako je sada.
Priča Milija da mu donose obuću iz Višegrada, Priboja, Nove Varoši, turisti sa Zlatibora uz priču da je u njihovim mjestima obućarski zanat iščezao. I Užičani koji žive u Beogradu su mu klijentela.
Pitala ga ne tako davno jedna žena da li bi njenog sina primio na zanat. Rekao da bi, a onda uzvratio pitanjem: A jesi li ti njega pitala hoće li da uči i radi? Sutradan je došla i izvinila se, onaj njen nije htio ni da čuje.
– Sve nas je manje i sve će nas manje biti dok posljednji ne zatvori radnju. Nemoj mene pitati što. Idi pred školu, na ulicu, pitaj mlade što izbjegavaju ovaj posao – duhovito, ali strožije nego do sada priča Milija Tešić, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu