I ja sam bila šokirana, budući da nisam imala nikakve simptome, bar ne one za koje svi znamo, nisam bila ni žedna. Kasnije sam saznala da je umor koji sam osjećala jedan od simptoma, ali to tada nisam povezala sa šećerom. Tolike godine ustajem u četiri ujutru, nisam više onako mlada. Zamor, umor, godinice… U to vrijeme sam napokon uspjela da skinem višak kilograma, išla na jogu, zdravo se hranila i samim tim se taj moj šećer maskirao. To se sve dešavalo prije više od tri godine. Onda su odjednom počele da mi otiču noge, jedva sam hodala i otišla sam u laboratoriju da mi urade krvnu sliku. Rekoše mi: Gospođo, morate hitno u bolnicu, vama je šećer skoro 30. Onda ide sve po redu, ispitivanje od glave do pete, dvije nedjelje. Moja divna i stroga doktorka Šumarac bukvalno me je spasla. Šećer je podmuklo napravio dosta štete na bubrezima, ali sve se da držati pod kontrolom. Upozorili su me da krvni sudovi u očima takođe pate i da mora često da se provjerava njihovo stanje.
– Prije godinu dana mi je pukao krvni sud u jednom oku. Očna klinika, injekcije u oko, nema boljitka, svakog dana sve mutnije. Kažu, moraće operacija. Užas. Onda pukne krvni sud i u drugom oku. Sve mutno i sve mutnije. Idemo na još jednu turu injekcija, možda bude bolje. Onda se desi ono što se dešava u teoriji, ali ne u praksi, a to je infekcija. Jedno oko boli i otiče, boli i glava. Doktori, drugi doktori, hitan prijem na VMA, sutra operacija. Mislila sam da neću moći to da izdržim, ali doktor Kovač me je rasplašio. Naravno, moralo je i drugo oko da se operiše, ali to se desilo poslije mjesec dana. Uh, živote, nije mi lako ni sada kad se sjetim – priča za Story.
Tri mjeseca nije mogla ništa da vidi.
– Bukvalno nisam vidjela ništa, samo svjetlo i tamu, a onda u jednom periodu ni to. Svašta prolazi kroz glavu, hiljadu pitanja, nevjerica, pa onda samu sebe bodrim, kako to nije konačno i kako ću sigurno progledati, da mora da postoji neki lijek. Na svu sreću, svi znamo napamet gdje nam se u kući nalaze stvari, ali nisam mogla da znam šta oblačim, onda mi sestra izvuče iz ormara stvari, pa stavi na krevet, pa opiše gdje šta stoji. Nemoć je mnogo gadna, ali nisam htjela da joj se prepustim. Napipavala sam stvari… Najgore je bilo kad treba da jedem. Kažu mi šta je u tanjiru i gdje se šta nalazi, samo viljuška ili kašika.
Otkrila je kako je povratila vid.
– Poslije operacije počela sam da vidim obrise. Oporavak je spor, nijanse su u pitanju i ne zna se koliko će to sve trajati. Vidim 50 odsto, mogu da funkcionišem, ali nisu mi jasni detalji od te magle. Naravno, bolje je nego prije šest meseci, ali daleko od dobrog.
– Nisam bila u prodavnici više od godinu dana. Prošle nedjelje uđem u neku radnju s garderobom, svjetlo blješti, ništa ne vidim, okrenem se i izađem. U drogeriji slična situacija, mnogo artikala novih, ništa ne vidim šta je šta, moram naočare, pa da približim svaki proizvod… Baš mi fali da šetam po radnjama, da vidim šta ima, da se obradujem.
Šećer je sada dovela do normale, i priznaje da sluša savjete ljekara.
– Slušam ljekare i sve držimo pod kontrolom. Šećer mi je odličan, kao s reklame, a imam i polineuropatiju, opet zbog šećera, sporije hodam, ali vježbam. Sin Marko mi je kupio onu traku za hodanje, pa se trudim. Ali ne vidim dobro, sve mi je u magli. Mogu poruke na telefonu da čitam, titi na TV-u, ali ne mogu knjigu i to je stvarno teško, ali se nadam da će se i to desiti jednog dana. Redovna i zdrava ishrana su ključ svega. U mladosti smo jeli svakojaku brzu hranu, izbjegavali salate i smijali se kad majka insistira na voću. Na svu sreću za današnje generacije, zdrav život je u modi pa će to samo dobro da im donese. Imam tri obroka i dvije užine, samo ne jedem bijelo brašno, šećer, suhomesnate proizvode, mada i to ponekad pomalo. Jedem mnogo povrća u raznim oblicima, ribu, piletinu… Prije glavnih obroka uzimam insulin koji ništa ne boli, to mi je već rutina, kao pranje ruku, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu