Čim je u govoru o stanju nacije iznio nacrt ustavnih promjena, Putin je riješio i nedoumice oko eventualnih nasljedničkih ambicija Dmitrija Medvedeva, bivšeg predsjednika i aktuelnog premijera. Medvedev je prisiljen da podnese ostavku, skupa sa cijelom svojom vladom. Za novog premijera Putin je predložio šefa federalne poreske službe Mihaila Mišustina, sivog birokratu za kojega je rijetko ko čuo i u Rusiji. Putin je laktom razgrnuo cijeli sto; sad je sve spremno za idući čin njegove autokratske vladavine, piše u svojoj analizi Telegram.
Doživotan ostanak na vlasti
Nikoga ko posmatra Rusiju neće iznenaditi da Putin planira ostati na vlasti doživotno. Ali, sam potez jučerašnji niz odluka – zatekli su mnoge u Rusiji i u svijetu. Putin je u Kremlju još od 1999. godine, ali dosad nije smatrao potrebnom promenu ustava koja bi mu omogućila da tamo ostane do smrti.
Dosadašnji ustav ograničava predsjednika na “dva uzastopna mandata” – ali ne kaže koliko takvih “uzastopnih mandata” može biti – pa je Putin 2008. postao premijer, a Medvedev predsjednik. Četiri godine kasnije, vratili su se na početne pozicije, s tim da je Putin dao da se produži trajanje mandata na šest godina; 2018. je izabran u četvrti mandat predsjednika, koji bi završio 2024.
Novi ruski car
Pitanje “nasljeđivanja” – bolje rečeno neizvesnost oko načina na koji će Putin osigurati kontinuitet svoje lične vlasti – obilježje je ruskog političkog sistema posljednje dvije decenije. Izmjene ustava koje je pokrenuo naslućuju smijer kojim će u Rusiji tajno učvrstiti svoju autokratsku vlast.
Ovakva ustavna reforma nije bila Putinov prvi izbor. Odlučio se na nju tek nakon što mu je propao pokušaj da se ustoliči na mesto novog “ruskog cara”, odnosno predsjednika Unije Rusije i Belorusije.
Ucjena Bjelorusije
Moskva i dalje vrši pritisak na Minsk – nova godina počela je ucjenom o obustavi ruskog gasa – ali je Putin očito zaključio da novo proširenje ruskih granica prema zapadu neće ići glatko, pa neće biti ni nužne promjene ustava zbog novog državnog okvira u kojem bi se Rusija našla. Ali demonstranti u Minsku, koji se već nedeljama okupljaju vičući da “Bjelorusi nisu Rusi” ne bi još trebalo da budu mirni – proširenje ruske “sfere uticaja” u Evropi trajni je cilj autokrata u Kremlju, koji se nikad nije pomirio s istorijskim porazom Sovjetskog Saveza i gubitkom lagera u kojem su se ruski vojnici slobodno kretali po srcu Srednje Evrope.
Propast Sovjetskog Saveza najveća je geopolitička tragedija 20. veka, izjavio je svojevremeno Putin i uradio sve što je mogao da uticaj Rusije gurne što je zapadnije moguće.
Nema ucjena
Promena ruskog ustava otvorna je salva Putinove kampanje da trajno osigura svoju vlast. Analitičari nisu sigurni puca li na konvencionalnije rešenje – mjesto premijera, koje će preuzeti većinu dosadašnjih ovlašćenja predsjednika – ili na mjesto šefa Državnog saveta, što bi mu omogućilo da Rusijom vlada iz pozadine. Čini se da je premijerska opcija izglednija, piše za Telegram analitičar Đivo Đurović, jer ta pozicija sa sobom nosi angažman na svetskoj političkoj sceni, što je Putinu neverovatno važno.
Sve ovo zamišljeno je kako bi Putin što jednostavnije ostao na vlasti nakon 2024. godine. Spekulacije da će ruski autokrata odabrati nasljednika i u idućim godinama ga pripremati za predaju vlasti pale su u vodu s dva poteza – smjenom vlade Dmitrija Medvedeva i imenovanjem anonimnog birokratskog miša za novog premijera. Putin time nije samo signalizirao da neće biti “nasljednika”, nego je Medvedeva, najizglednijeg kandidata za “nasljednika” unutar Kremlja, trajno eliminisao.
Zapravo, ustavna reforma koju je najavio predviđa i da se za predsjednika Rusije ubuduće može kandidovati samo osoba koja je “najmanje 25 godina bez prestanka boravila u Rusiji”, što iz igre izbacuje najopasnijeg Putinovog opozicijskog izazivača Alekseja Navaljnog, koji je boravak u Rusiji svojevremeno prekinuo da bi studirao na Univerzitetu Jejl u Americi.
Zašto baš sada
– Ovakav razvoj događaja bio je gotovo neizbiježan – Putin je naporecivi autokrata koji Rusijom vlada čvrstom rukom, likvidira opozicijske čelnike i novinare, okupira susjedne države, disidente u egzilu ubija bojnim otrovima i održava se na vlasti državnom represijom i kontrolom medija. Pitanje je zašto je Putin ovo napravio – baš sad? – piše autor.
Osim zastoja u planu za ujedinjenje s Bjelorusijom, okolnosti koje su mogle pospješiti njegovu odluku vjerovatno leže u sve većoj ekonomskoj nesigurnosti u Rusiji i nedavnim političkim neredima i sve masovnijim protestima opozicije. Putin je osjetio da mora da uradi nešto čime će stvoriti utisak stabilnosti u Rusiji. Sigurno je hteo da iskoristi i činjenicu da ove godine još ima partnera u Vašingtonu – teško je zamisliti da bi administracija Donalda Trampa pokušala da ohrabri demokratske snage u Rusiji da se suprotstave ovakvom preuzimanju trajne vlasti u Moskvi; zapravo, Tramp će Putinov potez vjerovatno dočekati sa simpatijama, jer je više puta ponovio kako bi i sam hteo da ostane na vlasti nekoliko decenija.
Objavom Putinovog plana ustavnih promena Rusija je potonula još dublje u kaljugu autoritarizma. Glavno obilježje autoritarnih režima je njihov strah od vlastitih građana i manjak legitimiteta koji iz toga proizlazi. Čini se da je Vladimir Putin pronašao način da, barem na neko vreme, zaobiđe taj problem i Rusiju stavi pod svoju trajnu apsolutnu vlast. Putinu je 67 godina, što znači da bi kao “car” mogao da vlada još dvije-tri decenije.
(Telegram)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu