Poručuje da će Savez nastaviti da insistira na povećanju najniže i sektorskih plata, a plan je da zarade u Srpskoj svake godine idu gore za najmanje deset odsto.
Tim tempom bi se postiglo da za tri godine prosječna plata u RS bude iznad 1.300, odnosno, skoro 1.400 KM. Tokom decenije iza nas, najniža plata je rasla, ali su sektorske stagnirale, da bi 2019. bila posvećena povećanju zarada. U avgustu smo dobili ključni dokument koji je trasirao naš put u naredne tri godine – ističe Mišićeva za Srpskainfo.
Pomenuti plan u pogledu povećanja plata je prilično ambiciozan.
Jeste, ali na našoj strani su jaki i ozbiljni argumenti. Lani smo imali jedno ozbiljno povećanje plata u javnom sektoru i povećanje plata u realnom sektoru, ali ne tako jedinstveno. Negdje je ono bilo 5, negdje 8, a negdje 10 odsto, u zavisnosti od kapaciteta privrednih subjekata i aktivnosti sindikata.
Da li ste zadovoljni time?
Sigurno da to nije dovoljno, ali ne možemo reći da smo nezadovoljni. Najvažnije je da plate rastu i da se naši socijalni partneri naviknu da se svake godine mora ići sa jasnom računicom, da bi došlo do povećanja, jer prostora za to ima. Unazad nekoliko godina upozoravamo da su ljudi nezadovoljni iznosima plata i uslovima rada i da će to biti jedan od ključnih razloga zašto napuštaju ove prostore. Nažalost, i to je jedan od argumenata koji smo koristili kao dokaz da se plate moraju povećati.
Kako doživljavate redovna cjenkanja oko povećanja najniže plate?
Moramo da se naviknemo da je pregovaranje upravo cjenkanje. Poslodavci su po definiciji neko ko ne želi da se plata poveća, odnosno ne žele da daju više ili da daju koliko sindikat traži. Smatraju da njima treba da ostane više para. Takođe, znaju da povećanje najniže plate, koje se odnosi na nekih 27.000 radnika koji nemaju kvalifikacija, gura sve druge plate. To njima predstavlja problem i zato se toliko cjenkaju.
Kakva je tu uloga Vlade?
U godini koja je iza nas Vlada je bila više nego nježna i izdašna prema poslovnoj zajednici, kroz razna zakonska rješenja koja su rasteretila njihovo poslovanje. To znači da kukumavčenju poslodavaca da su preopterećeni nema mjesta. Naime, Vlada je donijela niz zakonskih rješenja koja ostavljaju novac u preduzećima. Takođe, u memorandumu smo zaključili da svako rasterećenje rada podrazumijeva povećanje plata, ali to baš i nije bilo tako.
Na primjer…
Na primjer, imamo Zakon o podsticajima u privredi, koji poslodavcima omogućava da za eventualno povećanje plata dobiju povrat uplaćenih doprinosa u iznosu 70 odsto. Međutim, poslodavci se ne grabe za ove podsticaje.
Šta vas posebno ljuti kad je riječ o odnosu poslodavaca prema radnicima?
Pohlepa i potreba da zagrabe što više za sebe, ne računajući na to da se upravo ono što oni proizvode najviše prodaje na našem tržištu. Ako je kupovna moć smanjena, i potražnja za njihovim proizvodima je manja, samim tim i njihova zarada. Pametni privrednici u velikim evropskim kompanijama su u vrijeme krize uvijek išli na povećanje plata radnicima, čak ih obavezujući da kupuju njihove proizvode.
Šta je posebno važno za radnike što je isposlovano prošle godine?
To što smo završili priču oko povećanja naknada za vrijeme nezaposlenosti i dužine primanja te naknade. Tu je i novina da radnik, ako mu poslodavaca tri i više mjeseci nije isplatio ono što mu po zakonu pripada, sam može da podnese zahtjev za otkaz ugovora o radu i time ostvari pravo na Zavodu za zapošljavanje RS. Takođe, nekoliko godina smo pokušavali da ozakonimo da se radniku, kada ne radi zbog teškog oboljenja, ne umanjuje plata. Napokon smo uspjeli i u tome. Pokrenućemo i inicijativu da buduće majke koje čuvaju trudnoću, ili su bolesne za vrijeme trudnoće, dobijaju punu platu. To bi se uklopilo i u pronatalitetnu politiku koja se zagovara u RS.
Kako se u Programu ekonomskih reformi zalomi „greška“ da će radnicima plata ubuduće biti umanjivana za 50 odsto?
Mi smo ovaj dokument imali na Ekonomsko-socijalnom savjetu i sve naše primjedbe i prijedlozi su uvaženi. Međutim, predlagač je naknadno, na incijativu pojedinih poslodavaca, prihvatio da bolovanje iznosi 50 odsto plate radnika. Istog trenutka smo reagovali. Potrošili smo dosta energije, izvršili pritisak na sve institucije da takva mjera mora da bude izbrisana, prije nego što ode u Narodnu skupštinu RS. I, zaista, Vlada je tu mjeru izbrisala. Bilo bi katastrofalno da je to prošlo.
Šta to govori o poslodavcima koji su pokušali da proguraju ovaj prijedlog?
Da nemaju mjere i da su postupili nefer. Dobili su toliko benefita, pa su htjeli i ovo. Još im je ostalo da kažu – prevedite radnike na budžet pa ih vi plaćajte, da bismo mi zgrnuli što više para. Ljuti me što Vlada već jednom ne izađe u javnost i taksativno nabroji šta je sve uradila za poslodavce.
Šta bi se time postiglo?
Konačno bi se izvršio pritisak na njih da moraju povećati plate. Oni kažu – nama radnici odlaze, moraju se povećati zarade. To je kao da tamo nekom desetom odlaze radnici i da tamo neko deseti mora povećati plate, a ne oni. Ponavljam da nema ozbiljnog biznisa bez ulaganja u radnike. Kad su radnici motivisani, imaju sigurna i zdrava radna mjesta, prihode od kojih mogu da finansiraju svoju porodicu, to je čist dobitak za poslovnu zajednicu.
Kod nas nije baš takva situacija.
Mi još imamo poslodavce koji misle da sve postoji samo zbog njih, njihovog biznisa, njihovih porodica, njihovih džipova, njihovih ljubavnica, njihovog komoditeta. Neka bude tako, ali da se dio dobiti koji su radnici zaradili u njihovim kompanijama prelije u povećanje plata.
Na čemu će biti fokus sindikata u 2020?
Za sindikat će najveći izazov biti izmjene Zakona o radu, gdje će se sigurno lomiti koplja, ali su argumenti na našoj strani. Poslodavci bi da još fleksibilizuju ugovore o radu, da radnici imaju prava po principu – može, a ne mora, odnosno, da mogu, ako hoće, da im daju ili da od njih uzmu. Nadam se da ćemo u 2020. dobiti bolje izmjene Zakona o radu, da radnik ima dovoljno prava i dovoljno ekonomske i socijalne zaštite, kao motiv da ne razmišlja tako intenzivno da ode.
Može li se taj odlazak zaustaviti?
Vlada više nema izbora nego da donosi brze, produktivne mjere koje bi doprinijele smanjenju odlaska. Svako zakonsko rješenje mora biti usmjereno u pravcu benefita radnika, da bi oni ostajali ovdje. Sve drugo je besmisleno. Prioritet je da Vlada svojim radom doprinese da se brže i vidljivije mijenja socijalno-ekonomski položaj radnika. Nema vremena za odugovlačenje. To je izazov i za dobre poslodavce, kakvih imamo, koji žele da svoje radnike zaštite, jer je to čist dobitak za njih. Samo za lihvare to nije ozbiljan problem. Oni razmišlalju o zaustavljanju migranata i zakonskim rješenjima koja bi obavezala naše ljude da ne odlaze odavde.
“Promjene ni na vidiku”
Da li očekujete neke promjene nakon promene rukovodstva u Uniji udruženja poslodavaca RS?
Nikakvih promjena nema na vidiku. Naime, ranije smo imali predsjednika i drugog čovjeka koji je, u stvari, bio prvi. To se pokazalo na pregovorima o opštem kolektivnom ugovoru.
Kako?
Došli smo do dogovora i tadašnji predsjednik UUP Dragutin Škrebić je rekao da mu je dogovor prihvatljiv. Vratio se u Uniju i onda su to odbili, a sad ponovo traže da se na regres ne plaćaju porez i doprinosi. Dakle, nema ni nagovještaja nekim pozitivnim promjenama u pregovorima.
“Izbor Škrebića za direktora Inspektorata RS nonsens”
Kako komentarišete to što je prvi poslodavac otišao na poziciju prvog inspektora RS?
To nije normalna i prirodna situacija i to se nigdje u svijetu nije desilo. Ako je gospodin Škrebić imao političku ambiciju, a jeste, bilo bi u redu da je otišao za ministra privrede ili ministra finansija, jer to se dešava u svijetu. Ali da ode za prvog inspektora i kontroliše iste one kojima on pripada, to nije dobro rješenje.
Zašto?
Pa, ne možete nekoga ko je dvije trećine radnog vijeka proveo kao poslodavac dovesti u poziciju da postane toliko socijalno osjetljiv da kažnjava svoje dojučerašnje kolege poslodavce, jer ne poštuju zakon. Voljela bih da budem demantovana radom direktora Inspektorata RS, ali, kako stvari stoje, teško će se tu bilo šta promijeniti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu