Nakon milion kilometara dobio je zlatnu značku „Mercedesa”, a zlatni ručni sat, dar istog proizvođača, poslije dva miliona pređenih kilometara bez udesa i kvarova.
Božić, koji se još nije oprostio od vožnje i kamiona jer ga zdravlje služi, a volja za poslom ne popušta, o kamionu, drumovima i poslu priča sa velikom strašću.
Kaže da u dugoj vozačkoj praksi nije razbio ni retrovizor niti počinio prekršaj krstareći bivšom Jugoslavijom, Austrijom, Njemačkom, Italijom, Francuskom, Španijom…
U društvu mlađih kolega Žarka Despotovića iz Nove Topole i Mladena Vrančića iz Razboja kod Srpca, Petar nadugo i naširoko priča o svojim putešestvijima za volanom.
Cijeli radni vijek, i duže od toga, vozim teške terete po cijelom svijetu. Tri godine sam radio u Iraku, putovao po Evropi, vozio svakojaku robu. Nije bilo ni navigacije niti telefona, samo geografske karte… Kada mi se u mislima putevi zapletu, rješenje sam pronalazio na geografskim kartama. Nikuda nisam putovao bez atlasa, kojih sam nebrojeno potrošio, kao i pasoša ispunjenih pečatima granica i država. Uvijek sam se dobro snalazio, strpljivo vozio, čuvao i sebe i druge učesnike u saobraćaju – objašnjava Božić svoju vozačku logiku koje se ni sada ne odriče.
– Nekada sam bio zaposlen u „Vrbasu“ iz Jajca, a nakon rata nastavio raditi u „Hidrokopu“ u Laktašima. Tu sam i sada, bez obzira na moj penzionerski status. Njima su potrebni vozači, a ja se osjećam sposobnim i srećnim što sam još uvijek dio dobrog, uzornog kolektiva – priča Petar koji je rođen u Maglajanima, ali je u potrazi za poslom i boljim životom davno otišao u Jajce.
U gradu na Vrbasu se oženio, stekao porodicu, izgradio kuću…
Nije vjerovao da će se vratiti u zavičaj, ali na to nije mogao mnogo uticati. Veli, nije zavisilo samo od njega.
– Nikome se nisam zamjerio ni u Jajcu. Moja supruga Mira je rođena u tome lijepom gradu na plivskim vodopadima, ali smo ipak krajem rata odlučili da preselimo u Lijevče. Opet smo se skućili u mom rodnom kraju, gdje sam se zaposlio u „Hidrokopu“. Živimo sa sinom Aleksandrom koji je taksista, snahom Radenkom i unučadima Anđelom i Ivanom. Zadovoljan sam, srećan u porodičnom krugu i među kolegama koji uvažavaju moje sugestije. Meni je život ispunjen lijepim trenucima, vječiti sam optimista. Davno sam naučio da čovjek treba biti srećan i kada ima malo, da treba biti skroman – povjerio nam se Božić koji teškim i moćnim kamionima i sada upravlja prevozeći uglavnom građevinski materijal, ispunjen strašću prema kamionima kao na početku radnog vijeka.
– Djeca mi kažu, djede nemoj više raditi, budi kod kuće. Mene u kolektivu ohrabruju, motivišu dobri ljudi, uzorni odnosi i briga prema radnicima. To je rijetkost i zato uvijek pričam da je uzoran kolektiv najveća vrijednost za svakog radnika i za rukovodioca – objašnjava Petar.
Poslije radne smjene održava kondiciju fizičkim aktivnostima, stalnim vježbanjem…
Pohvalio nam se da redovno trči i pravi sklekove, čak 50 dnevno. Za sebe kaže da je najbrži djed i penzioner u Lijevče polju, i to u dvije kategorije, za volanom i na atletskoj stazi.
Srećnik sa brojem 13
Petar Božić je trinaesti potomak Miljke i Đurđa Božića.
Upravlja kamionom „Skania” sa brojem 13, kojim je već prešao približno 500.000 KM u posljednjih 13 godina.
Kada god je u prilici da bira broj, uvijek se opredjeljuje za 13, jer vjeruje da mu on donosi sreću.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu