Tog jutra, kada sam pokušao da te podignem, prenesem na rukama do automobila i odvezem na pregled, blagim ugrizima, tek ovlaš, uz muklo ječanje, stavio si mi do znanja koliko ti patnje nanosim. Ispustio sam te, lagano, a ti si, presrećan kad god vidiš da te pripremamo za vožnju, ipak još jednom pokušao da se podigneš na noge.
Bezuspješno.
Iako sam agnostik (rizikujući da me ispljuju kako sam zapravo ateista bez mu*a), mjesecima sam, svjestan tvoje duboke starosti, u sebi molio boga da te uzme sebi mirno, dok spavaš, bez ikakve najave. Baš kao u onoj priči kada su pitali Cezara kakva je smrt najbolja, a on im lucidno odgovorio: „Iznenadna“!
Uzalud.
Nikako nisam želio da naše prijateljstvo, skoro 15 godina čuvano i brižljivo njegovano, okončam na taj način – human i svirep istovremeno.
Naš posljednji zajednički sat, ispunjen tvojim tužnim očima, kako vrijeme odmiče sve teže pada. Hvatam sebe dok putujem na posao, gledam kroz televizor ili brojim posljednje minute sunca na obzorju kako prebirem po uspomenama. Tu, u tom istom dvorištu, oštrio si zube na mom starom džemperu, hvatao vrapce u letu, ronio u snijegu, ležao pored mene dok nešto majstorišem (na sigurnoj udaljenosti), „preklinjao“ za komad cjepanice da ga odneseš do kuće, karakterističnim pokretima, sa mojim prstima među tvojim zubima, odvlačio do livade pozivajući me na igru…
Bilo mi je smiješno kada su mi, tek što sam te upoznao, „stručnjaci“ govorili kako su njemački ovčari priglupi i da brzo zaborave ono što nauče ukoliko se s njima konstantno ne radi!? Možda baš u inat njima, ali više iz želje da samostalno razvijaš karakter, uz minimalnu pomoć tebi najbližih, tvoje dvonožne porodice, nismo te dali na dresuru. I ti si nam vratio stostruko, posvećenošću do posljednjeg atoma sebe.
Bacali su ti noću otrovanu hranu, ali si nas ti čekao da ustanemo, da nas „odvedeš“ do komada netaknutog mesa, pokazujući ga kao trofej. Kada si prvi (i posljednji) put imao problem s alergijom na penicilin ne bismo možda to na vrijeme ni primjetili da nam to nisi svojim govorom tijela pokazao. Čitavu noć smo probdjeli, stavljajući ti hladne obloge na oči, vrat, glavu… Čuvali smo te kao što si nas ti svake noći čuvao, mada si ponekad znao biti naporan zbog neumornog lajanja, da li zbog drske mačke, nezvanog gosta ili zova vučice koji je dopirao iz daljine. I kada si potpuno ogluvio, očigledno svjestan svog iznenadnog čudnog “nedostatka”, jedinog u poznim godinama, iznenada bi ustajao i lajao u prazno, na zvijezde, želeći da nam (po)kažeš kako i dalje možemo mirno spavati uz tebe.
Pokušavao si, neprestano, da uđeš u kuću. Zadnjim nogama si uvijek ostajao napolju, a prednjim se istezao dokle god si mogao. Nakon što si nas prebrojao, da li smo svi na broju (kao što to, uostalom, radi svaki njemački ovčar sa svojim “stadom”), i dobro osmotrio cijelu prostoriju, ponosno si se povlačio. Često je to osmatranje bilo i podsjetnik da bi se nešto moglo pojesti od, tebi posebno slasne, ljudske hrane. Tim ulascima kao da si isprobavao granice do kojih smiješ da ideš.
Da je sve to bila nevina dječija igra shvatili smo onog dana kada smo te vraćali omamljenog sa operacije uklanjanja slomljenog zuba. Kako je napolju bilo hladno, morao si, prema preporuci veterinara, prespavati uz nas. Međutim, bilo je lakše zamisliti nego nagovoriti te da uđeš u kuću i legneš pored kamina. Simpatična je bila tvoja nevjerica dok si teturao, pravio jedan korak naprijed i dva nazad, ali kada si se smjestio u našoj blizini nisi se do jutra pomjerio. I dok ovo pišem, promišljam da je ta noć, jedina kada si, silom prilika, ostvario željeni “naum”, bila nešto neponovljivo, najljepše i najtoplije u našem i tvom životu.
Način na koji si „razmišljao“, logika kojom si se vodio u učenju novih vještina, pokušaji da nas „izdresiraš“ po svom nahođenju, koji su uključivali čak i odglumljeno drhtanje kako bi nas „natjerao“ da te samo još jednom zagrlimo, pomazimo ili pružimo utjehu dok tuku gromovi po nebeskom svodu, učvrstili su me u uvjerenju da je tvoj koeficijent inteligencije ništa manji u odnosu na mnoge pripadnike ljudskog roda.
Zašto sam zavolio vučjake? Sigurno je i do urođene sklonosti, ali malo i do „Vuka samotnjaka“, koji se pojavio kada sam krenuo u prvi razred osnovne. Topla storija o prijateljstvu dječaka i „vuka“, neodoljivog do bola, usadila je želju da i sam, čim se za to ukaže prilika, nabavim vlastitog Hunda. Dočekao sam ga 34 godine kasnije. Nije bio Hund, ali jeste bio Mile, po onoj čuvenoj rečenici Slavka Štimca na kraju filma. Bio si Mileni, mekan kao pamuk, umiljato štene što nam je na prečac zarobilo srca i koje je još prve noći našlo sebi mjesto za spavanje, koje nisi napuštao ni kada bi te snijeg pokrio po cijelom tijelu.
Zašto smo te zavoljeli, Gringo? Uvijek si nas, svakog dana, mjesecima i godinama, dočekivao s iskrenom radošću. I kada bi došli kući umorni, iznervirani, s potonulim lađama u gepeku, tvoj optimizam bi nam začas rastjerao oblake. Bilo je, međutim, i trenutaka kada bi nas dočekivao spuštenih ušiju. To je bio znak skrušenog priznanja da si napravio neku nepodopštinu. Obično bi to bilo čupanje cvijeća ili loze, uredno poredanih u liniju pored “mjesta zločina”, u znak „osvete“ što smo dan ranije slučajno otkrili, i otkopali, tvoju brižljivo sakrivenu kosku, ostavljenu za crne dane.
Nezaboravna je i situacija kada si između dvije ostavljene čaše na baštenskom, niskom stolu izabrao da utoliš žeđ iz one u kojoj je bilo… pivo. Vodu nisi ni pogledao. Zbog tvog neodoljivog šarma dobijao sam rekordan broj lajkova na društvenim mrežama. Kada mi je na prethodnom radnom mjestu uručen ručni sat za 10 godina rada, kolege su skandirale „Gringo, Gringo“! Ne, to mi nije bio nadimak već izraz poštovanja ljudi prema tebi, koji si me činio boljim i čije si mirise sigurno osjećao dok si me sa ispruženom šapom pozdravljao na kraju radnog dana.
Mogućnost eutanazije, ne samo među životinjama, do juče mi se činila opravdana, sa moralne i etičke tačke gledišta. Ipak, iz samilosti prekinuti život drugom, voljenom biću, koliko god patilo, čin je na koji niko, da je život fer, ne bi smio biti primoran.
Odluka da te, najdraži moj Gringić, uspavam možda je bio čin milosrđa, ali će ostati crv sumnje da li je trebalo drugačije. Ovu dilemu nosiću do sudnjeg dana kao kamen na srcu, kamen toliko težak da bi i planete k’o od šale izbacio iz orbite.
Dok se to ne desi ja ću budan sanjati naš ponovni susret, na boljem mjestu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu