Dočeka nas teška velika kapija i prostrano dvorište ispunjeno glasovima i danom na izmaku. U jednom času sve se pretočilo u svjetlost koja je smiraj našla na prozorima kuće, a od nas, namjernika i pelegrina, načinila svjetlosni krug.
Postoje takvi trenuci, odvojeni dužim vremenskim intervalima, ali povezani svojim unutrašnjim smislom, koji nas snažno spajaju sa nečijim postojanjem, nečijom patnjom ili radostima. Postoje ideje i misli koje se ozbiljno upletu u naš svakodnevni, praktični život i postaju sastavni dio nas. I u ovom odbljesku sunca jasno se nazirala neprekinuta nit misli i znakova koje su prelazile iz vijeka u vijek, iz doba u doba, od jedne nacije do druge, ona nit skrivena pod naslagom filozofija i religija.
Možda se to osjetilo u ovakvom času, duboko bolnom i srećnom, kada se sve poravna i suprotnosti ponište: Ja želim da budem nepoznat i zaboravljen, sa onim istim žarom i bolnom osetljivošću sa kojom drugi žele da budu glasoviti i slavni.
Mučila me pomisao koju sam slutila u ovom znaku – da li je ikada iko mogao da razumije i prihvati sopstvenu neznačajnost? Da postoji kao ona kitajska brodica bez bremena i kormilara. Teško i sa stidom prihvatam i razumijem da čovek sporo uči i skupo plaća to malo što u svom kratkom veku nauči. Čime se to plaćalo i moglo platiti u svijetu gdje je carstvo materijalnih zakona i animalnog života, bez smisla i cilja. Može biti onim velikim tišinama Alihodžinim i Lotikinim krikom u beskrajnoj, višegradskoj noći ili sutonima u kojima se čovjekova moć jasnog rasuđivanja gubi i stapa sa šumovima. Znana je i meni, bolje je reći, spoznala se, mimo mog htijenja, ona potpuna tišina koja se javlja kao velika opasnost, koja dugo traje. Često, i suviše često, bili smo u njenim mrežama mraka i neshvatanja uniženi, i kao bića i kao narodi, ne uspijevajući da premostimo ni najtananije, kapilarske rijeke.
Ljudski glasovi su se miješali sa zvukovima talasa i muzike, postajući skladana i blaga fuga, a naša tijela su postajala izdužene sjene, koje su se preplitale usljed treperenja lampi i, još prisutnog, sunčevog odsjaja. Kamenito dvorište isijavalo je toplotu i radost dana koji prolazi. Osjećala sam to na licu svom i licima gostiju, koja su poprimala boje egzotičnih cvjetova. Da… naša put poprimi nježnost i svježinu cvijeta. Takvo je bilo lice i pokreti one Induskinje, na Skupu mira, koja pokretima malim i nežnim pije vodu i hladi svoje usne i slepoočnice tako da bi se krupni i retki cvetovi, koji cvetaju samo u južnim krajevima, tako hladili kada bi imali sposobnost svesnih pokreta. Kasnije, u tvojoj pripovijeci, ona se preobrazila u dubrovačku ljepoticu Luciju.
Koliko samo vrijedi taj trenutak čiste radosti, beskrajne miline i zanesenosti ljudskim pokretima i ženskom ljepotom; koliko vrijedi ono osjećanje koje nije ničim zamagljeno, koje nema obrisa i nema umrtvljenog vremena. Rekao si da vrede i znače više nego čitavi dani i meseci našeg života provedenih u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti. Oni su urezani u nama zauvijek. Ta punoću svijeta, koja je ponekad izrastala iz protivrječnosti nas samih i naših podijeljenih bića, osjetila se često u Znakovima. Jedan dio nas tka se od prostorno-vremenskog svijeta, a drugi dio jednostavno pripada nekom drugom, tajanstvenom svijetu. Iz njega najčešće izrastaju velike građevine i značajne pomisli. I to u takvom saglasju da je i samo postojanje sreća bez prekida. Međutim, ta dva bića, jedno koje pripada prošlosti, a drugo budućnosti, ja ne znam razgraničiti jer su i jedno i drugo isprepleteni u mojoj duši.
Male, dječije ruke su se spustile na moje dlanove i u njihovom drhtaju otkrivala se ova istina i iskrila njima. Ali vremenom i one, ova bijela i nježna postojanja, stasavaće u strahu od prolaznosti. Ali da ga nema čovek možda ne bi bio ono što je sada-tamno biće u tami, koje ne zna ništa pouzdano o sebi ni o svetu u kome živi, ni o svojoj pravoj sudbini. Ona je u svome naručju odgajala i onu bolnu misao Znakova o našoj krivici koja je početak sporog ali smrtonosnog trovanja našeg ljudskog bića. U toj našoj zatrovanosti po stotinu puta se kajemo zbog nečega što nismo mogli da učinimo, i od nečega što nikada ne dolazi i ne nastupa.
Noć je i dalje živjela talasima, pjesmom, a u meni nekom dalekom slutnjom da je sve ovo, ova priroda, ljudi, djeca iznad svih riječi i značenja, koji se mogu upotrijebiti, i da jedan veći dio života i stvarnosti ostane za nas vječna tajna. Iz te tajane neka radost, na ovom istom mjestu, živi u predvečerja, i ja je razumijem kao što se razumije plavet, šum, ili nečija patnja. U ovom svijetu često sve pati, ne samo ljudi i sva živa stvorenja, i cveće i drveće, nego i mrtve stvari; sve to pati od stida i tuge što nije onakvo kakvo bi trebalo da je, ili ono što je nekad bilo.
I znao si da će nas teškom kobi napatiti i ova zemlja, da će svoje oklopnike slati iz najgušće tmine, iz prokletih avlija na čudnim razmeđinama Zapada i Orijenta. Ali ipak sva ova tuga koja dolazi je jedna vrsta odbrane od ispraznosti i besmisla naših sudbina. Kada joj se otmemo i savladamo je, tek onda uočimo koliko je naš položaj u svetu neprirodan, u tolikoj su opreci ono što mislimo i ono što radimo i govorimo kad smo s ljudima, da posle svakog dodira sa svetom padamo kao pokošeni i drhtimo u bolu i nesanici…
Kroz tvoju misao sticala sam neko čudno pouzdanje, koje nije u običnom smislu riječi, nego obrnuto, ono me je vodilo do poništavanja sebe kakva jesam, vodilo do saznanja da ja koje poznajem nije stvarno ja, da bi na drugoj, svijetloj strani bića, izrastalo drugačije sopstvo, koje ne može istinski biti pobijeđeno i zastrašeno, i koje mi omogućuje da iza mog djelovanja ne zjapti gladno, nezajažljivo ja. To je moj put na koji me vode Znakovi. I ko bi mogao da nasluti svoje izvore i ušća.
Sve se smirilo, i glasovi, i obrisi Kanli kule, i talasi. Izašli smo iz dvorišta, oprostivši se pogledima, u mirisne novljanske ulice.
Citati, koji su napisani kurzivom, iz Andrićeve su proze “Znakovi pored puta”.
Slavica Malić, profesorka u banjalučkoj Gimnaziji
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu