AIDS, MERS, ptičja i svinjska gripa, virusi hendra, lujo, marburg, nipah ili krim-kongo groznice, ebole… Ova kolekcija užasa i teških bolesti se širi gotovo svake godine i uvijek se brzo otkrije uzročnik. A virolozi znaju da će ih biti još: u pravilu su to virusi koji su se promijenili i koji su u neko doba postali sposobni preći i sa životinje na čovjeka takozvani zoonososi.
Neki od tih virusa su za životinje čak razmjerno bezopasni, ali mogu biti smrtonosni za čovjeka. Zato i SZO smatra kako takvi virusi u pravilu mogu biti prijetnja zdravlju čitave planete, piše Klix.
Svakog takvog uzročnika treba što prije identifikovati jer se samo tako onda može pouzdano dijagnostikovati bolest, stvoriti terapija i stvoriti vakcina. Ali to bi bilo ponekad čak smrtonosno da se to čini u običnim laboratorijama. I kod sumnje napada biološkim oružjem je potrebna brza i djelotvorna analiza u laboratoriji visokog stepena sigurnosti.
Uzročnici bolesti se dijele u četiri stepena rizika i u svakoj kategoriji su nužne određene zaštitne mjere za slubenike i okoliš. Ta kategorija onda određuje i zahtjeve koje treba ispunjavati prostor laboratorije, oprema koja je potrebna i radni postupak u ophođenju sa takvim uzročnicima.
SARS čak nije u četvrtoj
U najviši, 4. stepen rizika spadaju biološke supstance koje neminovno uzrokuju tešku bolest kod ljudi i kod kojih nije moguća ili nije poznata terapija niti postoji vakcina protiv njih. U tu skupinu spada tek par desetina uzročnika kao što su virusi lujo – ime je dobio po gradovima Lusaka i Johanesburg gdje je 2008. izazvao smrtonosnu epidemiju virusne hemoragijske groznice. Ili hendra – on je pak dobio ime po istoimenom predgrađu australskog grada Brisbanea gdje se pojavio 1994. Ili virus nipah koji takođe može uzrokovati smrtonosnu upalu moždane ovojnice i koji se pojavio 1998. u Maleziji.
Virusi porodice korone kao što su SARS-CoV-1, MERS-CoV ili sad ovaj SARS-CoV-2 nisu dobili tu “čast” biti smješteni u najvišu, 4. kategoriju jer makar oni mogu uzrokovati teško i ponekad smrtonosno oboljenje, oni nisu baš toliko letalni kao virusi iz najviše skupine. Ali to ne znači da su laboratoriji sigurnosne grupe 3 (S-3) ne vladaju podjednako stroge mjere sigurnosti kao i u najvišoj grupi.
Laboratorija najvišeg, dakle 4. stepena sigurnosti u čitavom svijetu ima ili se upravo gradi njih jedva četrdesetak. Najviše ih je smješteno u Sjedinjenim Američkim Državama, njih 11, ali i u Njemačkoj ih ima 4. Indija i Švicarska ih imaju po tri, Australija i čak Rusija ih imaju samo po dva, jedan postoji i u Francuskoj, Češkoj, Mađarskoj, Kanadi… I samo jedan trenutno postoji i u Kini.
Jedina kineska laboratorija te kategorije
Upravo ta kineska laboratorija najvišeg stepena sigurnosti je sad dospio u sumnju kako je iz njega nekako dospio i virus korone sa kojim sad vodi bitku čitav svijet: Institut za virologiju u Vuhanu Kineske akademije nauke.
Baš kao i svie druge laboratorije na svijetu takve vrste, o njegovom stepenu sigurnosti ne odlučuje nekakav lokalni građevinski inspektor, čak niti država gdje se nalazi: to je čitav katalog mjera zaštita kakve su odlučene na međunarodnom nivou kako bi se zaštitili i radnici u toj laboratoriji – i pogotovo okoliš da baš niti slučajno tamo ne dospije neki od tih sićušnih, ali potencijalno smrtonosnih uzročnika bolesti.
U pravilu su takvi laboratoriji najvišeg stepena sigurnosti potpuno zasebne jedinice i prostorno i organizacijski. Često su ti laboratoriji i smješteni da nepozvani ne mogu doći ni blizu te zgrade. Svugdje je obavezan najstroži nadzor tko ulazi u zgradu laboratorija, ne samo čuvarskom službom nego i elektronskim mjerama.
Čak i kad se uđe u zgradu gdje je smješten takava laboratorija, još ste veoma daleko od samog mjesta gdje se istražuju opasni mikroorganizmi. Već i zgrada mora biti opremljena potpuno zasebnom i kontroliranom opskrbom zraka, vode i električnom energijom koja uvijek mora funkcionisati: za to se brinu opet posebni generatori i akumulatori koji će uskočiti ako bude potrebno. Sav zrak koji dolazi – i pogotovo koji izlazi iz laboratorija prolazi kroz više stepeni filtera, a jednaka pažnja se posvećuje dovodu i kanalizaciji takve institucije.
Nema koristi ni za teroriste
I kada je riječ o građevinskim materijalima, takav laboratorij mora ispunjavati čitav niz uslova: svi zidovi, stropovi i podovi moraju biti obloženi vodonepropusnim, ali materijalom koji se lako može prati. Ne samo vodom: materijal mora biti otporan na kiseline, lužine i otapala, baš kao i na sva dezinfekcijska sredstva. Laboratoriji nemaju nikakvih prozora, nego se umjetno održava pritisak zraka koji je niži od okoliša. To znači da čak i ako se dogodi čudo i čitav zid nekako pukne, zrak iz okoliša će dolaziti u laboratorij, ali ništa neće iz njega izlaziti.
No to nije opcija sa kojom se uopšte računa, ali je izazov i za ulaze u prostor laboratorije. Radnici moraju proći kroz više zasebnih komora gdje uvijek ulazna vrata moraju biti zatvorena i zaključana prije nego što se otvore vrata u slijedeću komoru. I kroz te komore se zrak vodi tako da uvijek teče u laboratorij, nikad iz njega.
Naravno da postoji opasnost vatre, čak i eksplozije bombe ili pada aviona na takavu laboratoriju. Ali kako objašnjavaju u Institutu Robert Koh, to im nije najveća briga: čak i u laboratoriju gdje se analiziraju opasni mikroorganizmi, oni nisu smješteni tek tako na policama, nego u posebnim i zatvorenim spremnicima. U slučaju vatre treba znati i kako su virusi zapravo (polu)živa bića: još se nije rodio virus koji bi preživio temperaturu od nekoliko stotina stupeni Celzijusa.
I kad je riječ o teroristima, ne samo da moraju proći sve mjere sigurnosti, nego se onda i moraju snaći u samoj laboratoriji. Stručnjaci nas uvjeravaju: zapravo se svi virusi sa kojima eksperimentišu mogu naći i negdje u prirodi i vanjskom svijetu. Ako baš žele, biće im lakše naći ih tamo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu