Sutra bih otišao u penziju, samo kad bi me pustili ovi menadžeri. Ne vrijedi, moglo bi se reći da me malo oslobode, ali ne vrijedi, to je tako počelo nekih davnih osamdesetih godina da vikend ne može da prođe a da je ne odem negdje da pevam. A to su ljudi s kojima sam ostao prijatelj, ili drže dvorane ili diskote ili neke ogromne restorane i glupo bi bilo da upropastimo prijateljstvo ako ja kažem da ne mogu – pričao je prije nešto više od mjesec dana Šaban Šaulić.
On je pričao da bi volio da se njegova putovanja malo razrijede.
– Uf kako bi bilo lijepo da se to malo razrijedi, što se i nadam da će to biti, sad bar od ove godine, ako da bog. Da se to malo razrijedi, da i ja poželim da odem na put. Što se glasa tiče nemam ama baš nikakvih problema, ali što se putovanja tiče, toga mi je baš preko glave. I to me ubija, to me ovako dosta čini i umornim i nesrećnim i nezadovoljnim, jer kad čovjek kaže da, a ja to mogu zasigurno da kažem, da znam maltene svaku pokvarenu stolicu u našem avionu. Kad se to toliko putuje, toliko godina i promijenio sam sve avione, od naših, preko njemačkih, ali za naše sigurno znam da li je malo klimava, bilo je i toga. Putovanje me dosta smara i čini me malo nervoznim, kad moram da žurim na neki avion koji neće da čeka, pa moram da budem sat i po čak i dva prije nego što poleti – ispričao je mjesec dana prije kobne nesreće Šaulić za emisiju “Glamur”.
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu