Sudbine

Riječi Vladimirove supruge paraju srce "Zašto ga nisu odveli u bolnicu kad smo ih cijeli dan molili?"

Novinar portala Index, Vladimir Matijanić, preminuo je juče od posljedica korona virusa u 51. godini života.

Riječi Vladimirove supruge paraju srce "Zašto ga nisu odveli u bolnicu kad smo ih cijeli dan molili?"
FOTO: HR.N1INFO.COM/SCREENSHOT

Tim povodom, od njega su se oprostili brojni portali širom prostora bivše Jugoslavije. Opraštaju se prijatelji, kolege, čitaoci, svi oni koji su voljeli i poštovali njegovo britko pero.

Međutim, najviše pažnje, izazvala je objava njegove supruge, Andreje Topić, koja je takođe radila za portal Index. Naime, ona je u emotivnoj objavi opisala Vladimirove posljednje dane, u kojima, pošto je imao nekoliko pridruženih bolesti, zbog kojih nije mogao da se vakciniše protiv korona virusa. Nažalost, lijek koji je jedini mogao da mu bude spas, prema njenim riječima, nije bio dostupan u splitskoj bolnici, piše Blic.

Njenu objavu prenosimo u cjelosti.

1. Isti tim hitne došao je dva sata prije, tražili smo ga vode u bolnicu, rekli su da ne treba jer su to normalni simptomi kovida

2. Hitni infektološki i ljekara na Infektološkom smo zvali desetak puta, tvrdili su da ne treba u bolnicu, iako smo uporno tražili da ga vode

3. Prvi dan kovida su nam u bolnici rekli da je u RH nestašica lijeka za sprečavanje težih posljedica kovida kojeg daju pacijentima kao što je on.

1. Isti tim hitne došao je sat i 31 minutu prije, tražili smo ga vode u bolnicu, rekli su da ne treba jer su to normalni…

Posted by Andrea Topić on Friday, August 5, 2022

Pišem ovo jer znam da bi on htio da se zna

Pišem ovo jer znam da bi on htio da se zna što se dogodilo. Naravno da nemam “ni atoma snage”, kako je on zadnjih dana ponavljao. Ni atoma snage. Ni razloga za život. Bez njega.

02.08. ujutro rano rekao mi je da osjeća loše i da ima fibru, napravila sam mu kućni test na koronu i bio je pozitivan. Sat vremena kasnije, oko 10h dovozim ga na Infektivni, hitni prijem, KBC Split gdje stoji barem dva sata čekajući da ga neko primi i pregleda. Nisu me pustili s njim, čekala sam u autu pored zgrade, u 12h šalje mi poruku da krenem i dolazim, govori mi da im je ispričao da ima Sjogrenov sindrom i infesticijsku bolest pluća te sumnju na još 2 autoimune bolesti, i da se zbog toga nije mogao cijepiti i da su mu rekli da je trenutno nestašica lijeka kojeg daju teškim bolesnicima da izbjegnu teške komplikacije kovida i da mu to možda da li da imaju.

Lijeka nije bilo

Da taj lijek nema KBC Split ni Klinika za infektivne bolesti Fran Mihaljević, ali da ga imaju da bi ga možda dali njemu jer je imunološki bolesnik i ima kovid, i da je bila nedavno onkološka pacijentica i da ga ni njoj nisu mogli dati jer ga nema.

Pročitajte još

Tražio je da kažu kako se lijek zove da ga sami potražimo, rekli su da nije važno jer ga nigdje nema. Zvao je neke ljude koje zna i saznao da ga možda ima u OB Dubrovnik, preslab je bio za put do dolje, predložila sam mu da ja nazovem direktora bolnice, rekao mi je da nipošto to ne činim, da nema šanse, da neće tako. Nismo uspjeli doći do tog lijeka.

Zvali smo hitnu barem deset puta u ova dva dana

Dva dana imao je temperaturu do 38.9 koju smo spuštali s dva Lekadola od 500, stavljala sam mu hladne obloge na glavu, davala vitamine, propolis, kuvala čajeve i juhe koje je tada još mogao piti. Nazvao je imunologinju i sve joj ispričao, ona mu je rekla da počne piti tablete za autoimune bolesti koje mu je prepisala, Dekortin, D vitamin jednom u 2 tjedna i nešto što štiti želudac, iako nije sigurno je li se riješio helikobaktera. Otišla sam u apoteku po to, donijela, popio je drugi Dekortin na jutro kad je sve počelo. Veče prije bio već slab, nije mogao do zahoda lako, užasno bi se uspuhao, hvatao za zidove, umorio u sekundu, svi su govorili da je to normalno. Zvali smo hitnu barem 10 puta u ova dva dana, ako ne i više.

Sve s ciljem da ga prime u bolnicu.

Ljekar je rekao da Vlado nije imunološki bolesnik

Kad smo ih tu veče zvali uputili su nas na ljekara na Infektivnom, ispričali mu sve. Rekao je da Vlado “nije imunokompromitiran”, čak i da “nije imunološki bolesnik zato jer Dekortin pije samo jedan dan”. Koja logika?! Iako mu je Vlado uredno pobrojao svoje imunološke bolesti i one na koje se sumnja. Vlado nije vjerovao što čuje, puštao je tu snimku iznova na telefonu jer njegov telefon zbog posla ima snimač koji radi automatski. Naravno, pitao je da ga prime u bolnicu i ovaj na liniji je rekao da nema potrebe.Ujutro, 5.8. probudio se slabiji nego ikad. Pojeo je pola zobene kaše. Kavu nije takao, čaj isto. Nije mogao jesti ni piti. Nije mogao stajati uspravno. Ni sjediti. Ni ležati. Nije mogao do WC.

FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA
FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA

Nazvala sam hitni infektološki, dva puta, niko se nije javljao, iz treće se javila žena, rekla da je sad stvarno gotovo i da ne može samostalno ni jesti ni na toalet i rekla mi je, citiram, “nije to za bolnicu, neka piša u lonac kraj kreveta onda prolijte u toalet”. Skuvala sam mu juhu. Nije je mogao jesti. Nije mogao doći za sto i sjesti, nije mogao sjesti uspravno na krevetu ni ležati, toliko sam ga nagovarala da nešto pojede da sam ga dovela do iznerviranosti što je jako teško s njim i sa mnom, na mene se svih ovih godina nikad nije naljutio. Stavila sam mu juhu u šolju i prislonila usnama i naginjala. Uspio je popiti pola. Zvala sam hitnu opet. Počeo je iskašljavati bronhijalnu sluz, to me zabrinulo: “50 godina, Sjogren, infesticijska bolest pluća, autoimune bolesti, nije se cijepio, treći dan kovida, ne može se pomaknuti nimalo, bol u mišićima neizdržljiva, iskašljava sluz”, vlaški sam dodala i “otežano diše” samo da ga već jebeno vode jer je iz aviona jasno da mu treba stručna pomoć, na što je Vlado slabašno dobacivao “ma nisam”, hitna je reka “gospođo to je sve normalno. Jedino ako ne može disati dovozi se u bolnicu”. Zvala sam infektološku hitnu i tamošnjeg ljekara, javila se ona što je savjetovala ranije da piša u lonac, rekla je da je to sve normalno, Vlado i ja smo rekli da želimo hospitalizaciju, da insistiramo da ga vode, ona je rekla “a to ovisi o vama, hoće li vas hitna htjeti pokupiti, ali to su sve normalni simptomi”, rekli smo da želimo da dođu po njega.

Zvala sam 194, opisala sam po stoti put sve simptome. Tim je došao oko 13.40 h, dvoje tehničara, dali su mu injekciju, rekla sam ga vode, rekli su da “nema potrebe, to su normalni simptomi, nek pije tekućine i jede slane štapiće”. Tačno tim riječima.

Nije se mogao da se makne ni centimetar

Rekla sam da ne može piti. Ni jesti. Da je preslab i za to, pogledali su me blijedo. “A neka se natjera”, rekli su. Rekla sam da ne može. Vlado je zamolio da mu daju infuziju. Rekli su da se to samo u bolnici daje. Kasnije kad su drugi put došli bogami su imali infuziju u torbi, ali je bilo prekasno. On se nije mogao pomaknuti ni centimetra već prvi put kad su bili tu. Niti centimetra. Tehničar ga je morao pomoći privaliti na bok da mu da injekciju. Vlado je pitao zašto se luđački znoji i hladan je, a nema fibru. Tehničar mu je rekao da je to od Lekadola. Posteljina je bila u lokvama. Brisala sam ga ručnikom i maramicama.Nakon niti dva sata, stojim u kuhinji i čujemo njegovo “upomoć”. Dotrčavam, vidim da su mu stopala plava, dotičem ih, hladna su, jasno mi je da nema cirkulacije uopće. Lice mu je sivo, kao da nema krvi, ni kisika. Jedva mi govori “ne mogu disati”. Zovem hitnu da dolaze isti tren i da ne može disati. Sjećaju nas se, kako i ne bi, kažu da će ga sada odvesti u bolnicu. Oni dolaze nakon, a možda i 20 minuta, pakujem mu stvari za bolnicu, on leži, hropće, ubrzano diše, postaje sve plavlji.

Pročitajte još

Oni dolaze, isti tim od prošli put, on je još pri sebi, ali se i dalje ne može micati, užasno mu je, govore mu da se dovuče do jedne strane kreveta da ga posjednu u stolicu i odnesu. Ne ide. U to ga jedan tehničar hvata za noge i drži ih u vazduhu, govori “ovo će mu podići pritisak”, ali on postaje sve bljeđi, dovlače ga na onu stranu kreveta bliže stolici, vidim da mu je glava klonula u čudan položaj, kao, zabačena je, vičem “u ovom položaju ne može disati!!”, kažu “ma može”, uhvatim ga za ruku, govorim mu da će sve biti u redu, da će ga odvesti u bolnicu, on me pogleda i preokrene oči i zaspe zauvijek. Tad tehničar poviče na uređaj kolegi “ostavi nosila, donesi reanimacijsku!”.

Oživljavali su ga možda i sat vremena.

Urlikala sam. Izbacili su me iz sobe i zatvorili vrata, čula sam zvuk pumpe kojom su valjda pumpali zrak u njegova pluća. Isti ljudi koji su sat, dva prije rekli da mu nije ništa i da ne treba ići u bolnicu. Iz istog hrvatskog zdravstva koje mu je reklo da je nestašica lijeka za pacijente kao što je on, za one koji se ne mogu cijepiti jer imaju autoimune i druge bolesti.

Zašto ga nisu odveli u bolnicu kad smo ih cijeli je*eni dan molili? Zašto mu nisu dali taj je*eni lijek? Zašto ku**eva porodična doktorica ne radi ili nema zamjenu na Dan državnosti? Ne želim tugu (tuga je previše blaga riječ), pretvoriti u gorčinu ni tražiti krivca, ali neke se činjenice moraju znati.

Meni ništa njega ne može vratiti. Ni meni, ni njegovim divnim roditeljima sina jedinca. Moju voljenu. Mog Kvakana. Mog Čarli Brauna. Moje sve na svijetu. I šire.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije