Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na
Link je kopiran

Rita Kinka uoči koncerta u Banjaluci: Izvođenje zahtjeva cijelog čovjeka

Kultura
Autor:

Foto RAS

Banjalučka publika i ja smo stari znanci i za mene je specijalna čast što će mojim koncertom u KC Banski dvor, večeras u 20 časova, biti otvorena „Jesenja sonata“, kaže ekskluzivno za Srpskainfo Rita Kinka, renomirana pijanistkinja svjetskog ugleda.

Ova Novosađanka do sada je održala više od 800 resitala, kao i nastupa sa brojnim uglednim orkestrima u gotovo svim evropskim zemljama, kao i u SAD-u, na Tajvanu, u Japanu, Izraelu, Kanadi i Australiji. Pored pijanističke karijere, bavi se i pedagoškim radom – redovni je profesor za glavni predmet klavir na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.

Za koncert u Banjaluci pripremila je, kaže, „kompleksniji program, koji obuhvata tri velika perioda muzičke istorije i djela pisanih za klavir“.

– Krećem od baroka, sa djelom Baha, koje je, u stvari, pisano za violinu, ali ga je veliki Feručo Buzoni, italijanski kompozitor, preradio za klavir. To je jedinstveni zvuk koji dočarava kako se spaja Bah sa Buzonijem. Uvijek mi je bilo vrlo zanimljivo slušati kada su drugi pijanisti izvodili ovo djelo. Poslije toga preskačem epohe i dolazim u 20. vijek do impresioniste Debisija i njegovih „Bakroreza“ koje čine „Pagode“ – daleki Istok, „Veče u Granadi“ – malo Španije i „Vrtovi pod kišom“, koji negdje u tom dijelu imaju i jedan koji je kao dječija francuska pjesma – priča Kinka.

Brams

Nakon pauze, dodaje ona, posjetiocima će svirati Bramsovu veliku Sonatu u f molu, opus pet.

– To je rana, mladalačka sonata. Poslije Brams nije ni pisao tako velika djela. On je bio inspirisan Betovenom. Bio je njegov veliki obožavalac. Čak u toj Sonati možemo čuti i „motiv sudbine“ iz Betovenove Simfonije broj pet i to vrlo jasno. Tako je Brams direktno pokazao kome je posvetio tu Sonatu. Ona je i jedna od najvećih u klavirskoj literaturi i ima pet stavova, što nije uobičajeno. Traje skoro 40 minuta, ali je to zanimljivo putovanje kroz Bramsovo vrijeme, na današnji način – objašnjava Kinka.

Ova renomirana pijanistkinja na svjetskoj sceni je više od tri decenije. Veliko zadovoljstvo i čast, za takvu vrstu umjetnika, sa sobom nose i veliko opterećenje i odgovornost.

– Mi, izvođači smo osuđeni, ili počašćeni time, da treba da ozvučimo djela koja su nastala prije više stotina godina i koja se nalaze samo na papiru. U okviru toga leži i naša velika sloboda. Kroz notni tekst imamo mogućnost da utkamo i naše viđenje i senzibilitet i zato je svako izvođenje različito. Ne postoje objektivni aršini za najbolje izvođenje; zato ponekad i takmičenja mogu da se dovedu u pitanje, jer kako uporediti „jabuku i krušku“. Svako unosi svoj senzibilitet i to je najvažnije – navodi Kinka.

Odricanje

Prema njenim riječima, važno je ono što izvođač osjeti kada pogleda na djelo, kada ga prvo ozvuči u glavi, a potom stavi ruke na dirke, nakon čega pokuša da realizuje ideju koju je dobio.

– To je dosta dug proces. Treba puno, puno istraživati kompozitora čije djelo mislite da svirate. Treba ući u njegovu glavu, u njegovo vrijeme, što nije uvijek lako. Nakon toga naviru ideje, a veliku ulogu igra i intuicija. Isto tako umjetnici koji su, na primjer, prije 20 godina izvodili neko djelo, dvije decenije kasnije rade to potpuno različito. Zato mnogi ne vole da snimaju, da ostavljaju trag, jer nakon određenog vremena više nisu na tom nivou, a snimak ostaje, kao relikvija jednog vremena. Izvođenje zahtijeva cijelog čovjeka: intelekt, emocije, srce i intuiciju. To je malo teže objasniti, ali jedino na taj način možemo biti i stvaraoci, a ne samo puki izvođači – smatra Kinka.

Velike umjetnike obično u životu prate i velika odricanja. Ipak, ova renomirana pijanistkinja kaže da ne mora sve da bude tako i da je najvažnija dobra organizacija.

– Postojao je i kod mene jedan period odricanja, ali se čovjek nekako to i ne pita. Dobije od neke više sile (da li od roditelja, da li od Boga, ko u šta vjeruje) talenat koji ga goni da ide napred. Onda se više ne postavlja pitanje (kada sam bila mlada) da li imam vremena da izađem sa društvom koliko bih željela. Mada, vjerujte, sve zavisi i od organizovanosti, jer ne mogu da kažem da nisam stizala da budem mlada, da se šalim, družim, a opet, imala sam sreću da sam znanje dosta brzo usvajala i nije mi trebalo puno vremena. Ako je neko, na primjer, usvajao nešto za šest sati, ja sam za pola od tog vremena. Zato sam, pored sviranja, uspijevala da radim i mnoge druge stvari. Zanimali su me i književnost, slikarstvo, pozorište, putovanja, sport… Imala sam do sada dosta ispunjen život, a nadam se da ću bar još 20 godina moći da se bavim ovim što volim. Prvenstveno sam ostvarila to da imam lijep porodični život, a imam i dvije kćerke – rekla je Kinka.

Rad sa studentima

Govoreći o brojnim koncertima, ističe da je imala mnogo divnih susreta sa kolegama, velikim muzičarima.

– Najljepše je uvijek bilo kada se svirala kamerna muzika. Pogotovo volim da sviram sa umjetnicima koji sviraju violončelo, a volim i kvartete. Bilo ih je iz više zemalja koji su vrlo dobri. Nastupala sam i sa nekim dirigentima koje sam cijenila. Takvi susreti su mi bili jako plodonosni i dragi – otkriva Kinka.

Kao profesor, u radu sa studentima, trudi se da probudi sve ono što „leži u njima i da ubrza njihov napredak“.

– Danas je veliki problem motivacija, zato što se mladi čovjek pita: „Da li se to isplati? Da li tu ima budućnosti, pored tolikih instrumentalista, pijanista pogotovo, u svijetu?“ To je kao svako drugo zanimanje. Uzmimo za primjer medicinski fakultet; niko vam ne garantuje da ćete po njegovom završetku dobiti posao kao ljekar. Ko u sebi ima talenat, taj će isplivati, bez obzira kod kog je profesora, samo se kod nekog to dešava brže, a kod nekog sporije. Svako nađe svoj put uz talenat – smatra Kinka.

Pokretačka snaga

Sviračke krize koje se javljaju prevazilaze se, prema njenim riječima, kroz priču sa studentima koji ih prolaze.

– Tada pričamo i o svom životu koji je bio prepun uspona i padova. Oni uvijek, kada odaberu profesora, u njemu vide i nekakav uzor i podršku. Ali, u suštini svako mora da pronađe svoju snagu, jer ne može profesor umjesto studenta da želi nešto da uradi. Kao pedagog prvenstveno posmatram da li to dijete posjeduje želju za napretkom ili moram da uložim svoju energiju, da mu govorim da ne posustaje, da mora da vježba. Ako se njemu, ipak, ne vježba, onda je moj zadatak da ga i odgovorim od te profesije, jer svaki čovjek je za nešto talentovan, samo je pitanje da li će pronaći za šta – ističe Kinka.

Ona smatra da je velika greška što roditelji često zbog toga što u djetinjstvu i mladosti nisu svirali, forsiraju djecu, kojima to nije bila želja.

– Nerijetko takva djeca dođu čak i do akademije i onda shvate da to nije za njih. Oni često ne posjeduju pokretačku snagu. To je jako teško, jer profesori znaju da „ukrase“ to dijete da bi se primilo na akademiju. Sa njim rade jedan program dvije, tri godine i to onda nekako „izgleda“, zato što možete vi da naučite. Mi u jednom slušanju takvog djeteta nešto možda i naslutimo, ali ne možemo tačno da znamo o čemu se radi. Onda kada se desi da neko dođe na akademiju, a nije za nju, to je veoma teško. Mladi ljudi sazrijevaju i onda je naš zadatak da im otvorimo oči, kako bi vidjeli da to stvarno nije za njih. Neki od njih će doći i do diplome, predavaće u nekoj školi i kod njih će doći nova djeca gladna znanja, koje takvi ljudi, nažalost, neće moći, a ni željeti da im to znanje pruže. Danas je, nažalost, sve okrenuto pojedincima i na to kako se profesor odnosi. Nekog reda u školskom sistemu baš i nema, kao i u mnogim drugim stvarima – rekla je Kinka.

Ovjenčana nagradama i priznanjima

Rita Kinka nosilac je brojnih jugoslovenskih nagrada i priznanja i dobitnica nagrada na međunarodnim takmičenjima pijanista u Senigaliji, Verčeliju, Beogradu, Cvikauu, Sidneju, Minhenu, Bordou, Vašingtonu, Briselu i Orleanu.

Ona je i prva dobitnica godišnje nagrade Evropskog parlamenta „Prix femmes d'Europe” („za ženu Evrope”), nagrade za najboljeg evropskog izvođača ozbiljne muzike, koja joj je uručena u Briselu juna 1991. godine. Nosilac je „Februarske nagrade” Grada Novog Sada za 2002. godinu.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.

IZDVAJAMO