Velika je to muka za malu siromašnu opštinu na granici Republike Srpske i Evropske unije.
U gradiću od oko 5.000 stanovnika, u kojem je boravila ekipa Srpskainfo, oštećeno je više od 600 kuća, a statičari su utvrdili da su 54 kuće do te mjere uzdrmane, da će morati biti srušene do temelja. Još devet kuća zahtijeva djelimično rušenje, a njih 30 hitnu sanaciju.
Velika je muka zadesila porodicu Trivundža. Od 1995. godine, kada su izbjegli iz svog zavičaja, sa Banije u Hrvatskoj, selili su se ravno 12 puta. I taman kad su se skućili, potres im je uništio dom.
Njihova kućica na kraju grada još se drži na temeljima, ali dovoljan je jači vjetar ili ozbiljniji snijeg da se uruši i pretvoru u gomilu šuta. Dume, zidovi, krov, sve, sve je popucalo. Presuda statičara: srušiti!
– Da mi je nekako izvaditi ova vrata i prozore, da ne propadnu, novi su, jedva smo ih kupili – kaže žalostivo domaćin Radovan.
Njegova supruga Radojka priča kako su lani kupili ovu kuću, u kojoj su godinama bili podstanari, pa jesenas ugradili novu stolariju, ušuškali je, planirali da ove godine stave novu fasadu, pa da u miru, svoji na svome, proborave starost. Ali, ne da đavo!
Nakon potresa sa sinom Daliborom sklonili su se kod prijatelja, ali jedva čekaju da im se osposobi kontejner za stanovanje: da se ljudima skinu s vrata, puna ih je kuća tamo.
– Ne znam ni šta ćemo, ni kako ćemo. U svoju kuću više ne smijemo, ali dolazimo, da se pobrinemo za ovo sirotinje, da nahranimo naše koke i ćuku. Imali smo i patke, ali smo ih morali prodati. Izvukli smo nešto namještaja, suđa i posteljine, eto to nam je od svega ostalo. Kuće više nemamo – kaže Radojka za Srpskainfo.
Pa prepričava kako su nakon „Oluje“ prvo izbjegli u Knić u Srbiju, ali su jedva čekali da se vrate bliže svojoj Baniji.
– Došli smo čim sam se isčupao od Arkana. On me ošišao na ćelavo, pa me poslao u Vukovar, da ratujem, kao da je meni bilo do rata, kad sam sve svoje izgubio – ubacuje se Radovan, a supruga ga ućutkuje: „Pusti sad to, bilo pa prošlo!“
Vjerovali su da su prošle i muke izbjegličke i beskućničke. Radojka je, kaže, 11 kuća, tuđih kuća, u Kostajnici očistila i spremila.
Čim se u jednu useli, vrate se vlasnici, pa tjeraj dalje, opet u tuđu kuću i tako dugih 25 godina, dok nisu stekli svoj krov nad glavom. Za kratko.
– I sad opet sve ispočetka! Niti više imamo snage, niti finansija da sve to izdržimo, ali ko nas pita. Moramo – veli Radojka.
Kontejner, u kojem će morati da prezime, još nije spreman za stanovanje. Biće uskoro.
Kostajnica, za sada, ima sedam kontejnera za smeštaj sugrađana kojim je zemljotres srušio kuće.
Četiri je poklonila Vlada RS i njih tek treba postaviti.
Dva je nabavila opština, a jedan su poklonili donatori, radnici fabrike „Violeta“ iz Gruda.
U tom poklonjenom kontejneru privremeno će se skućiti porodica Kauković – Berić: mama i tata sa toje dece, od kojih je jedno teško bolesno.
Nikolina Stanić, u redovnom životu preduzetnica, a od 29. decembra volonterka i majka mladog volontera, koja od zore do mraka pomaže sugrađanima, priča koliko su se obradovali poklonu iz Hercegovine.
– Nakon zemljotresa svi su donatori fokusirani na Petrinju, Glinu i okolna sela u Hrvtskoj, što je i logično, oni su mnogo više pogođeni, njima je srušeno na stotine kuća, ljudi su izginuli. Nas je zakačio odjek tog potresa, nismo, srećom, bili u epicentru, ali vidite i nama treba pomoć – priča Nikolina.
Sve kontejnere, da bi postali privremeni dom, valja ga nivelisati, priključiti na vodu, struju i kanalizaciju.
Nije to mali posao, ima tu i tamo i problema oko vode i grijanja, ali, srediće se i to, vjeruju agilni volonteri.
Goran Samac, sa suprugom i kćerkom, u jednom od tih kontejnera samo noćiva.
Preko dana porodica boravi u svojoj ruševnoj kući.
Opasno jeste, ali lakše im je da tu kuvaju i peru veš. Kuća je ipak kuća.
– Tako životarimo i čekamo rušenje naše kuće. Nema joj spasa. Dume izletjele, svaka na svoju stranu, opasna je i po prolaznike. A nije stara, izgrađena je 1982. godine, ima građevinsku dozvolu, sve papire. Kupili smo je prije dvije godine – kaže Goran, još ne vjerujući kakvo ga je zlo snašlo.
Eto, do juče je imao kuću na sprat, u centru grada, danas samo rješenje za rušenje!
Trošna kućica porodice Zgonjanin iz kostajničkog sela Babinac i prije zemljotresa je bila ruševna i sklona padu. Potres ju je dokrajčio.
Dajana Zgonjanin (15) već godinama brine o teško bolesnoj, nepokretnoj majci Darinki. Sad, kad im se srušila kuća, sa majkom i ocem živi u prostorijama Fudbalskog kluba „Partizan“.
Loži vatricu u malom šporetu, dobri ljudi su joj obezbedili drva i hranu.
– Dobro je ovdje. Toplo je i ima hljeba. Nekako se borim – kaže djevojčica.
Drago joj je i što joj svaki dan dolaze volonteri iz Omladinskog kluba „Feniks“, njeni vršnjaci, da popričaju, da se malo druže.
Prvi je razred srednje škole, uči za sanitarnog tehničara. Teška škola, a zanimanje lijepo, samo ne zna kako će, kad prođe raspust.
Ni do sada joj nije bilo lako da uči, ali opet, u svojoj je kući, kakva god kuća bila, sve nekako lakše i jednostavnije.
– Uz sve svoje muke Dajana je ponudila da nam pomogne oko razvrstavanja i skladištenja humanitarne pomoći. Dobra, divna djevojčica – kaže volonterka Isidora Sekulić (18), prva među jednakima u „Feniksu“, organizaciji mladih, koja je, uz Crveni krst, najveća nada i oslonac sugrađanima koje je ojadio potres.
– Ima nas 15 do 20, kako koji dan. Ujutru oko osam podijelimo zadatke i onda nema stajanja do deset naveče. Skupljamo i dijelimo humnaitarnu pomoć, pomažemo u češćenju oštećenih kuća, radimo sve što je potrebno. Jednoj smo porodici nakon potresa za dva sata prebacili na sigurno pet metara drva. Da imaju šta ložiti. Stavili smo to na Fejsbuk i imali smo više od 100.000 pregleda – hvali se Isidora.
Ponosna je na sve svoje drugare, a posebno na dvojicu kostajničkih „supermena“.
Zovu se Mladen Vujanović i Stefan Glušica, penju se po vlažnim krovovima, menjaju crep, proveravaju dimnajke. Neustrašivi.
I dok u sumrak ekipa Srpskainfo, u prijatnom društvu, prolazi snijegom pokrivenim ulicama Kostajnice, gradić izgleda idilično: prodavnice, kafane, zanatske radnje, sve radi. Svjetla se pale i u zgradi opštine i u kućama.
Ali, niko ovdje neće mirno spavati, još dugo, dugo… Jer, svako malo zemlja opet zadrhti i uzdrma već načete kuće i duše isprepadanih Kostajničana.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu