Priča navodi da je 1989. godine grupa ruskih naučnika pravila bušotine u Sibiru. Jedna je bila duboka 14 do 15 kilometara, kada je otkrila da se ispod nje nalazi neobična pećina. Naravno, naučnici su odlučili da provjere o čemu se radi i spustili su specijalnu opremu. Prema podacima koje su prikupili, temperatura dole bila je oko 1.100 stepeni Celzijusovih. To nije bilo sve. Zabilježili su i čudne, uznemirujuće zvukove. Mikrofon je snimio sedamnaest sekundi užasnog vriska.
Mnogi ljudi su bili uvjereni da su naučnici nekako pronašli prolaz u pakao i da su odmah pobjegli. One koji su ipak odlučili da ostanu dočekalo je novo šokantno iznenađenje. Uveče je rupa počela da sija i čudni svjetleći gas je izlazio iz nje. Dim se preoblikovao u nešto što je naličilo na krilatog demona uz riječi “Pobijedio sam!”.
Postoje izvještaji da je medicinski tim nakon incidenta dao naučnoj grupi sedative, kako bi im izbrisali kratkotrajno pamćenje na pomenuti događaj.
Legenda je postala veoma popularna širom hrišćanskih organizacija, koje su njome ilustrovale svoje publikacije iz 1989. godine. Religiozni ljudi su to sagledavali kao definitivni dokaz fizičkog postojanja pakla.
Priča o takozvanom “prolazu u pakao” privukla je mnoge. Neki ljudi ponudili su još dokaza legende, dok su drugi pokušavali da je opovrgnu. Prvi i najzanimljiviji dokaz protiv vjerodostojnosti priče jeste činjenica da nema takve rupe u Sibiru, iako postoji slična opisanoj dalje od Sibira u sjeverozapadnom dijelu zemlje.
Mnogi članci na ovu temu tvrde da je priča lažna, napominjući da niko nije čuo pomenute audio-zapise. Ne postoje dokazi da oni uopšte postoje. Bar ih nije bilo do 2002. godine, kada su slični snimci poslati radio programu “Obala do obale AM” uz prijeteće pismo. U njemu je navedeno da je autor istog čuo priču od svog ujaka, koji je bio aktivni kolekcionar video-zapisa o paranormalnom i koji je uspio da dođe u posed pomenutog snimka. Radio je pustio dobijenu kasetu i od tada se legenda brzo raširila širom svijeta.
Još uvijek postoje oni koji vjeruju da u priči ima istine, kao i oni koji su ubijeđeni da je sve namještaljka. Neki od njih su čak pokušavali da dokažu da su snimci lažni. Navodno, oni nisu ništa više nego vještački stvoreni audio različitih vrisaka sa dosta drugačijih zvukova u pozadini.
Još jedan zanimljivi obrt se kasnije odigrao, kada je amerilki kanal “TBN” napravio novu reportažu o tome. Oni su dodali detalje o demonskoj figuri i čak pokazali fotografiju vodećeg istraživača iz grupe u Sibiru, doktora Dmitrija Azacova. Vijest je kasnije objelodanjena kao namještaljka. Kako se kasnije ispostavilo, norveški profesor Age Rendalen je odlučio da napravi šalu na račun toga kako ljudi mogu da budu naivni. On je isekao različite članke iz norveških novina o građevinskoj inspekciji, preveo ih na engleski i ispričao priču o “prolazu u pakao” i gasnom demonu i poslao je televiziji. Zajedno sa fotografijom nepostojećeg Azacova. U oktobru 1990. godine, Rendalen je priznao da je članak lažan.
Legenda je ipak produkt fantazije i pakao nikada nije pronađen u sniježnom Sibiru. Ali, i pored dokaza, još uvijek postoje ljudi koji vjeruju u vjerodostojnost priče i gaje strah od tajanstvenog “prolaza u pakao”.
(Slavorum/Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu