Đulka živi u zgradi u centru grada, ali bez parnog grijanja, i ne zna kako da se ogrije u svom domu. Nema ni iverka, a kamoli drva. Penzija, i to porodična, koju je nasljedila od muža Rašida, koji je bio vojni muzičar, ali je, zbog bolesti, rano penzionisan, je premala. U posljednje vrijeme pomoći nema ni od koga.
– Dok je bio živ moj Sinan pazio me je, gledao i pomagao kao najbolji sin majku, a poslije njega to je činio i moj sin Agan, koji u posljednje vrijeme nije tu, jer ima svoju muku, pa je u Beogradu – priča Đulka za Novosti.
Niko drugi joj ne pomaže, osim pojedinih komšija, među kojima je malo onih koji su u nešto boljem položaju od nje, prenosi Blic.
– Hvala im, ipak, svima. Poštuju me i vole i nekad to najbolje grije, posebno srce – rekla je Sinanova majka.
– Izgubih kćerku Kosanu, potom njega, prije mog saborca, sapatnika i bračnog druga Rašida, čovjeka sa kojim sam izrodila četvoro djece. Samo majka koja ovakvu žalost i tugu dočeka zna šta je jad. Ovo je neprolazno, a život, evo, teče ka devedesetoj godini – dodala je ona.
Nakon Đulkine priče, odreagovao je čelni čovjek Loznice Vidoje Petrović, te su za Đulku sada spremna i drva i drugi pokloni i potrepštine.
– Hvala do neba i vama i gradonačelniku koji me je najljudskije pogledao i hoće i želi da mi pomogne – kaže Đulka za pomenuti list, koja zna čije je sve majke pomagao njen Sinan, ne samo u Loznici.
Zašto joj drugi u rodbini ne pomažu, nije željela da govori, odmahujući rukom.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu