Rođen sam 11. septembra 1960. godine i taj datum je bio dosta beznačajan i benigan, dugo godina dok jednom na televiziji nisam vidio kako avioni udaraju u kule bliznakinje u Njujorku. Tog dana 2001. godine bio sam šokiran da se dešava takva tragedija baš na moj rođendan.
Poslije tog događaja nekako mi slavlje mog rođenja nije bilo u redu. Međutim, ostao sam vjeran i dosljedan svom rođendanu. To mi je značajan datum jer mislim da svakoga obilježava numerološki, astrološki i u poziciji prema svijetu. Još kada se dodaju vlastito ime i prezime – čovjek se “čipuje”, da mu se lična dimenzija, prenosi Kurir.
Moje ime je Vladimir Đurić. Danas me skoro niko ne zove po imenu. Moj ujak se zove Vladimir i vjerovatno je mama mog oca nagovorila da se tako zovem. Volim ime Vladimir, nekako je pitomo. Svi me više zovu po nadimku Đura, koji sam dobio od drugara u osnovnoj školi, zbog prezimena. Poslije sam samo dodavao druge nadimke. Imao sam grupu Heroji pa su me zvali Đura Heroj, pa sam napravio bend Mornari i sad je ostalo samo Đura Mornar. Ima puno Vladimira Đurića i to je problem što kad se ukuca samo to ime na pretraživaču – izađe ih puno. Međutim, kad se kuca Đura Mornar, moje je na prvom mjestu.
Odrastao u cirkusu
Imao sam fantastično djetinjstvo. Ljudima kada pričam oni ne vjeruju kako se nekada lijepo živjelo, a takvo odrastanje bi vjerovatno svako poželio. Moj otac Ostoja Đurić bio je direktor kulturno-zabavne ustanove “Adrija” i on je u to vrijeme imao dva cirkusa i vodio me je svuda po Evropi gdje su išli. Gledao sam cirkuske predstave, testirao automobilčiće u lunaparkovima, družio sam se majmunima, lavićima… Moje djetinjstvo je cirkus, odrastao sam gledajući njihove probe, kako hrane divlje životinje, gledao šta se dešava iza scene. To sam sve preživljavao u dobi od svoje pete do trinaeste godine.
Sestra i majka
Majka Dušanka je privržena porodici. Radila je cijeli život kao prevodilac sa engleskog jezika. Domaćica je i uglavnom je radila od kuće.
Najsrećniji sam u djetinjstvu bio kad sam dobio sestru Vidu. Bio sam osam godina stariji od nje. Nikada nisam imao neki problem s Vidom, sa njom sam uvijek sve dijelio i danas smo u super odnosima.
Počeo kao horski pjevač
Prvi kontakt sa muzikom sam imao još u osnovnoj školi, kada sam pjevao u horu. Išao sam u tri osnovne škole, a osmi razred sam završio u “Drinki Pavlović”. Moj prvi bend je nastao mnogo kasnije. Prvo sam želeo da se bavim režijom. Za muziku sam se opredijelio tek početkom osamdesetih godina, kada sam imao 21 godinu. Tad sam počeo da pišem prve pjesme, da komponujem i tada sam kupio i prvu gitaru. Imali smo u gimnaziji profesora koji je rekao da i neko ko je najgluplji može da nauči da svira gitaru.
Tada sam shvatio da je idelana prilika za mene da uzmem gitaru i da naučim da je sviram. Uz te akorde koje sam naučio mogu da komponujem pjesme i dan danas, ali sjajni muzičari koji su oko mene naprave mi zato vrhunske aranžmane.
Išao sam jednu godinu u muzičku školu “Vojislav Vučković” i učio sam klarinet. Nažalost, slabo sam umio da duvam u taj klarinet, zvuk je slabo izlazio i zato sam odustao od toga. Tada sam naučio i note, a uporedo vježbao i klavir. On mi se mnogo više sviđao, ali kada sam uzeo gitaru onda sam samo nju svirao.
Prvi bend
Moj prvi bend se zvao Heroji i nastao je negdje 1984. godine. Tada sam već bio na Akademiji – Fakultet dramskih umjetnosti, upisao sam dramaturgiju. Kolega sa moje klase na režiji bio je Milutin Petrović. Mi smo zajedno napravili tu verziju Heroja koja je postala popularna. Prije njega sam imao neku vrstu pozorišnog alternativnog benda Heroji i trajalo je jedno dvije godine.
Tu je bilo dosta mojih prijatelja, ali oni nisu bili pravi muzičari – više smo svirali neki avangardni zvuk. To bi možda danas bilo popularno kada bi neko uradio – nešto na pragu Frenka Zape… Sa nama su svirali Miša Savić, Vladan Aćimović Aćim, Rade Bulatović Čeja i Ivica Vdović Vd. Ekipa je bila izuzetno zanimljiva, svi su umjetnici i ovako ljudi posebni. Sa njima sam snimio album “88” koji se pojavio 1988. godine. Aleksandar Deroko nam je uradio logo. Tu ploču više nemam a imao sam je, tamo se nalaze neki naši najveći hitovi iz doba Heroja – “Zgromiću te ja” koji je bio mega hit i u to vrijeme i sada ga pjevam na svakom koncertu. U vrijeme kada je ta naša ploča izašla, Jugoslavija je još uvijek mogla da se osvoji muzikom. Da sam tada napravio još jedan ili dva albuma, bio bih vjerovatno u poziciji današnjih autora, veoma cjenjenih, a ovako… Nisam znao da treba mnogo da se radi, već sam napravio pauzu od nekih pet-šest godina, pa sam tek onda napravio Mornare.
Lake note
Mene je uvijek muzika zanimala kao neki artifikcioni pokret – u to vrijeme smo se Milutin i ja družili sa svim ljudima koji su bili novotalasna scena, na primjer Milan Mladenović, Koja, Šaper… Šaper je čak išao na klasu zajedno sa Milutinom i njih dvojica su bili filmski zainteresovani, kao i ja – želio sam da pišem scenarije za filmove, a oni da režiraju. Bila je neka nova renesansa, svako treba sve da radi i Endi Vorhol nam je bio svima u glavi. Volim da radim razne stvari, zato ne želim da me prepoznaju niti kao samo pisca, niti kao muzičara, esejistu – želim da budem sve to istovremeno.
Pozorište
Zaista sam se u početku studija na fakultetu najviše bavio pozorištem. Tada sam imao svoju alternativnu pozorišnu grupu i svašta smo nešto istraživali što se tiče pozorišta. Tada sam želio da pišem predstave koje bi bile u nekom evropskom maniru. Imao sam želju da pomaknem sve to u nekom smjeru koji bi ličio na Ameriku, na Njujork neki… nešto u tom stilu. Svi su se tada na to najviše ložili, to nam je bila želja, da izigravamo Zapad, kao da smo u Njujorku. To nije onda dobro prolazilo ni tada, jer je Beograd u vrijeme novog talasa bio izuzetno drugačiji nego u ovo sad doba.
Nije to bilo toliko popularno, da mi nismo ni znali da je publika zanesena nekim drugačijim idejama i motivima – što sam saznao mnogo godina kasnije. Sve se to uobličilo poslije devedesetih i razotkrilo. U vrijeme novog talasa je bio veliki globalizam, mi smo smatrali da je to neki poredak novog vremena u kome svako može da eksperimentiše, bude umjetnik. Mi nismo imali ni trunke nacionalizma u sebi, ne sjećam da sam sa svojim drugovima tada pričao na tu temu bilo šta. Dragoslav Bokan koji je studirao režiju i sa kojim sam se družio, u tom periodu takođe nije bio nacionalno orijentisan – on je tek nekoliko godina kasnije doživio tu neku vrstu svog prosvjetljenja. Što se mene tiče, meni tu ništa nije falilo – imao sam lijepo cirkusko djetinjstvo, savršenu mladost.
Žurke
Kako je izgleda taj nekadašnji Beograd opisao sam u svojim romanima “London” i “Beograd bez sna”. Naš život se svodio da idemo i na žurke. Mene droga, koje je bilo svuda, prosto nije zanimala. Mogao sam i bez hemije. Na žurke su svi dolazili – najveći broj tih novotalasnih imena, svi članovi Idola, EKV, Električni orgazam, Bebi Dol, Slađana Milošević…
To su bile slobodne žurke. Stvar je bio u tome da ti budeš otvoren ako imaš svoj stan, da se cijela ekipa spusti kod tebe. Roditelji su mi jednom dali da napravim žurku u stanu, nisam znao da će doći 300 ljudi u stan od 70 kvadrata – bukvalno nije moglo da se prođe. Kad se to desilo kod mene u kući, smatrao sam da i ja mogu tako da odem u bilo čiji stan i da se tako promuvam, zabavljam, igram… Mi smo se tako jedno nekoliko godina dobrano se zabavljali i ljudi se skupe na nekom mestu i onda se išlo svuda.
Odlazak u London
Došle su devedesete i sve je stalo. Pozorište me je onda povuklo, i to u Englesku gdje igrali jednu moju dramu “Koju igru igraš”. Otišao sam tamo na postdiplomske studije i poslije sam tamo i magistrirao. A pomenuti tekst mi je donio stipendiju Britanskog savjeta. U Londonu sam živio godinu dana, a tamo sam se zaljubio u novinarstvo. Radio sam za BBC i tamo sam otvorio neke nove vidike koje u Srbiji nikad nisam mogao da otvorim. Ovde smo mi uvijek imali iste knjige, ploče – a kada odem negdje drugo vidiš nešto novo. Potpuno neki drugi kvalitet se stvori.
To je bilo 1996. godine, kada sam bio u Londonu u tom dužem periodu. Tada sam uglavnom najviše stvari koje sam kasnije pisao u svojim esejima, otkrio o tehno svijetu, sajber kulturi, o novom svijetu… Sve te neke stvari koje sam pisao u svojim studijama i koje su kasnije objavljene u mojim knjigama. Smatram to sve veoma značajnim, a te knjige su napokon prevedene na engleski. Mislim da će to publika u svijetu potpuno drugačije doživjeti ta djela, njima će vjerovatno to biti jasnije nego našoj publici.
Televizija
Radio sam dugo na televiziji, na RTS. Prvo sam režirao jedno pet godina priloge za kultnu emisiju “Petkom u 22”. Tada sam bio klinac reditelj, jer sam smatrao da znam da režiram, ali sam tad upoznao ogroman broj ljudi sa kulturne scene bivše Jugoslavije – veliki broj slikara, muzičara, pjesnika, pisaca… Nisam znao da imamo toliko genijalnih i različitih umjetnika. Bogatstvo naše kulture je čudesno. U posljednjih desetak godina je ona potisnuta, od strane moćnih drugih stvari kao što su ekonomija, medicina… Mislim da je kultura suštinski bitna, bar meni. Posebno smatram kulturu svoje zemlje Srbije mnogo značajnom, volio bih da ona bude mnogo poznatija u svijetu nego što jeste. Sad pišem knjigu koju treba da završim sljedeće godine, zove se “Zagonetna istorija Srba”.
Kompletna knjiga će biti posvećena našoj tradiciji i onome što čini kulturu naše zemlje. Mislim da će tada ljudima biti jasno koliko smo mi značajan narod u kulturnom smislu. Mislim da je narod sa takvom istorijom i kulturom blago. Da imamo para da ekranizujemo sve naše istorijske događaje – pa kakav Holivud, oni ne bi imali šta da traže sa nama.
Novinarstvo
U medijima sam proveo kao novinar više od 14 godina. Kad sam ja počeo da se bavim pisanjem Ceca Ražnatović nije bila u tom nekom fokusu novina za koje sam tada radio. Smatrali su je možda za preveliku turbo-folk ikonu. Smatrali su da to nije baš reperezentativno za tadašnju publiku. Međutim, ja sam to polako mijenjao, jer sam smatrao da sve te folk ikone treba da dožive novu vrstu vrednovanja. Svima sam im rekao da je moja ideja da od Džeja Ramadanovskog napravim Pavarotija. On je na kraju to i doživio, sada kada je bila sahrana vidjelo se da je imao jednu dosta lijepu umjetničku priču. Mislim da sam dosta zaslužan zato što su sve te puštene u tom periodu na taj način. Što se tiče Cece, ona je tada objavila svoju ploču, koja je bila urađena u disko-tehno stilu. Nakon te ploče bila je dobrodošla u novine.
Sa Čolom sam stalno radio, mi smo imali drugu priču. Mi smo se družili, često viđali i na kraju sam napravio knjigu o njemu – njegovu biografiju “Vatra ljubavi”, koja je bila planirana pred neke njegove koncerte. Ne znam koliko je prošlo godina od svega toga, vjerovatno deset. Ta knjiga je jako lijepo prošla. On je meni dao sve njegove slike privatne iz njegove kućne arhive. Gomila stvari u toj knjizi nigdje prije nije viđena. On je smatrao da se knjige ne pišu dok je neko živ, a ja sam mu rekao da je to bez veze, jer recimo Rolingstonsi imaju gomilu knjiga o njima – a evo ih živi su, ništa im ne fali. Poslije je rekao da mu je to dobra slikovnica. Mislim da je on na estradi najbolji čovjek koga sam ja upoznao, nema nikad nikakvu zlu namjeru.
Najveći hit
Pjesma “Dejo, majstore”, koju izvodi grupa Kuguars, nastala je vrlo prosto. Stanko Crnobrnja je radio jedan novogodišnji šou program na RTS i oni su se sjetili da za razne poznate pjesme naprave prepjeve na srpski. Meni su dali neku meksičku pjesmu. Kuguarsi su tada bili izabrani da je izvedu i oni su to savršeno uradili. Bio je to pun pogodak. Poslije me je Gagi Jovanović pitao da li mogu da uzmu pjesmu i oni su snimili spot, sve je kasnije samo od sebe eksplodiralo.
Deju Savićevića nikad nisam upoznao, a želio bih da ga sretnem. Obožavao sam njegove utakmice, volim da gledam fudbal i kao mali sam ga puno igrao sa društvom. Dejo mi je bio čudo, imao je fenomenalan dribling. Lepo mi je kada postoje pjesme o uspješnim ljudima. Recimo, Maradona – kada se čuje ona pjesma u Kusturičinom filmu, pa ta pjesma je stvarno veličanstvena. Ona ga određuje, daje mu tu jednu nadrealnu dimenziju koja ga čini superherojem. Tako je i Dejo postao superheroj. Kasnije sam napravio i nekoliko narodnjaka. Upoznao sam se s Ćirom i dao mu pjesmu “Fenomenomenalno” koja je fantastično prošla. Posle smo napisao i “Dođi da ti dam”. Obje pjesme je Ćira nevjerovatno iznio, bio je popularan u to vrijeme – pogotovo u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj. A ja od autorskih prava nisam ništa zaradio.
Pisao sam i za Nedu Ukraden, Željka Samardžića i Flamingose i sve to što sam uradio bilo je popularnije od pesama za Đuru i mornare. Posljednjih 20 godina smo svirali skoro svakog vikenda, jer je meni to lijepo, volim da budem okružen publikom. Nisam htio da imam veću popularnost od one koje imam, jer bih morao da mijenjam način svog života. Ovako mi je idealno kada dođe sto, dvjesta ljudi i sve bude super. Ne kažem da ljudi ne znaju za nas, ali se nisam bavio time da bih bio jako uspješan pjevač i muzičar jer bih morao puno da ulažem u spotove, promocije – u koje ja nisam želio nikada da uložim.
Dva braka
Dva puta sam se ženio. Iz prvog braka imam sina Janka. Razveo sam se 2003, kad sam počeo da živim s Ninom i njenin sinom Nikolom. Sada smo ostali nas dvoje, a društvo nam pravi pas Koki. Volim da kažem da imam dva sina. Janko zavšava produkciju na Akademiji i voli da režira, a Nikola je IT inženjer.
Borba s koronom
Mislio sam da mene to neće strefiti, da sam dosta otporan i da dobro čuvam svoj život – međutim, ne. Uspjela je da me zvekne korona, 13 dana sam bio u bolnici. Čak sam jedno pet dana bio na kiseoniku i intenzivnoj njezi. Nije čovjeku nimalo svejedno kad se toga prisjeti.
Ta bolest mi je djelovala glupo, ali nije uopšte kada čovjek ima obostranu upalu pluća i kada krene bitka za život. Skoro pa da sam načisto nagrabusio, ali sam se nekako voljom izvukao iz svega toga. Poslije mi posljedice nisu bile toliko strašne, mada se i dan danas umaram više nego ranije. Prije dva dana sam primio vakcinu i nadam se da će i dalje da me štiti.
Prve velike pare u životu
Pvu veliku lovu u životu zaradio sam od RTS. Dobio sam zadatak da napišem seriju “Beograd bez sna”. Oni su me platili za to, a to nikada nije bilo snimljeno. Trebalo je da je radi Milutin Petrović. Mislim da je planirao da glavnu ulogu igra Nikola Kojo. Moguće da sam tad kupio kvalitetniju gitaru, jer sam do tad imao neke smiješne na kojima se uči. Više bih volio da sam ostao bez honorara, a da je ta serija snimljena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu