Od smrti supruga, prije godinu dana, Sunčica živi sama, bez prihoda, bez osnovnih uslova udostojnih čovjeka u 21. vijeku, u selu sa svega desetak ljudi u njemu. Dolazak u ovdašnju ambulantu uglavnom je jedini događaj u njenom životu, u toku mjeseca.
– Živim sama, bez igdje ikoga, bez primanja… Snalazim se kako znam. Jedem krompir, jabuke, to što nešto rodi u bašti. Muž nije radio nigdje, ni ja, živjeli smo od poljoprivrede, tako da nemam nikakvu penziju. Bude neke pomoći preko socijalnog i od dobrih ljudi. Ovdje u ambulanti se zimi ogrijem, popričam, pregledaju me i uzmem lijekove – priča Sunčica.
Odjeću i obuću je naslijedila od nekog, sa štapom u ruci i rancem na leđima, nakon obavljenih pregleda, kreće put svog sela. Priča da ima i sina, koji rijetko dolazi jer radi negdje u Beogradu. Šta tačno, ne umije da objasni.
– Ljeti nekako može i da se živi, koliko god bilo teško, ali zimi u planini, samoća ubija još više. Eto trebalo bi mužu da bude parastos, ali nemam od čega da to spremim – dodaje Sunčica.
Odbačena i zaboravljena od svih, ova žena sprema se da dočeka još jednu zimu.
Selo Dupeljevo, pripada oblasti Poljanice sjeverno od Vranja, koja obuhvata 22 planinska sela. Neka su uz administrativnu liniju sa Kosovom i Metohijom. Uglavnom su slabo naseljena sa staračkim domaćinstvima ili kućama u kojima živi po jedan čovjek, kao što je to slučaj sa Sunčicom.
U Vlasu, koje je centralno selo, rade škola i ambulanta, kao i jedan Jumkov pogon od stotinak radnika. Živi se od poljoprivrede i penzija, ali je najčešći slučaj da ljudi nemaju nikakve prihode, ali i da nisu u stanju da zbog starosti, bolesti ili iz drugih razloga obrađuju zemlju, piše Ok radio.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu