Njegova i Oliverina ljubav mnogima je bila inspiracija, a dobro je poznato da su upravo njoj bili posvećeni neki od njegovih najljepših stihova.
Ona je sada progovorila o tome kako je izgledao život sa Đoletom, kao i to kako su izgledali trenuci kada su se raspravljali oko nečega.
– Neke stihove je koristio kada bismo se mirili. Bilo je situacija kada se baš i ne bismo razumjeli, kada bih ja pokušala da mu nešto objasnim, a on bi samo ćutao i posmatrao. I onda bih ga ja pitala: „Pa šta sad razmišljaš? Ti znači nećeš ni da se svađaš? Da, ti sad samo razmišljaš kako ćeš to poslije napisati u pjesmi. Znam kakav si. Za tebe je sve samo inspiracija“. Ja bih tada zaćutala, to bi potrajalo najduže možda dva dana – počela je Olivera
Prisjetila se još jedne situacije.
– Sjećam se jedne situacije, dolazi njegov pijanista kod nas, i nešto su njih dvojica bili tamo u sobi gdje je klavir, nešto su svirali. I čujem ja da je to neka nova melodija. Ali ja ništa. Spremam ručak djeci i on dolazi i kaže: “Oli, molim te, dođi samo nešto da čuješ”. Naravno, ja na to ne odgovaram, leđima sam mu okrenuta. I onda, uvijek na kraju izgovara šifru za koju zna da mi uvijek njom otključava srce i resetuje sve moje odluke. Kaže: “Ajde, molim te, dođi samo nešto da poslušaš i da mi pomogneš, pa poslije nastavi da se ljutiš”. I ja bih sve odložila, pošla za njim, ali ne bih do kraja kapitulirala. Ne bih prešla prag dnevne sobe već bih se naslonila na dovratak, on se još ležernije nasloni na pijanino, pijanista svira uvodne note i on počinje: “Nema me više u tvojim molitvama, više me putem ne prate” (Prvi stihovi pjesme “Bezdan”). Nije me uopšte pogledao kako sam ja reagovala, on je znao da mi je slomio srce. Potpuno je bio siguran – ispričala je Balaševićeva udovica.
Prisjetila se i posljednjeg susreta sa suprugom, budući da je Đole posljednje dane života proveo u bolnici, na infektivnom odjeljenju, prenosi Kurir.
– Nažalost, kada je bio primljen u bolnicu na infektivno odjeljenje, nama nije bio dozvoljen pristup. Onda sam, obilazeći oko zgrade, naišla na jednu poznanicu i pitala sam je da li ona otprilike zna gdje je njegova soba u kojoj leži. Zanimalo me je gdje je prozor te njegove sobe. Ona mi je rekla da zna, da je Đoletova soba u prizemlju i da će me odvesti tamo. Odvela me je iza zgrade. Tada smo se vidjeli. Samo je pružio ruku i pozdravio me na identičan način kao da nema rastanka, kao da nema ničega što bi me plašilo. Tu sam. Ja sam mu mahala i pokazivala da bude jak, da bude čvrst, i pozivala ga, kao što je on mene zvao da izađem iz Studenjaka. Vjerujem da je ostao jedan prozor preko koga komuniciramo i dan-danas – istakla je Olivera Balašević u jednoj emisiji.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu