Dragan i njegova supruga Vladimirka, učiteljica u obližnjem Jazovcu, imaju troje djece, Mateja, Vanu i Miloša. Izgradili su kuću u dvorištu njegovih roditelja, a na zajedničkom imanju složno i vrijedno rade.
To je rijetkost u kraju s malo djece, a mnogo staraca i praznih kuća.
Mogu se pohvaliti da smo, u svakom smislu, srećna porodica. Mogao sam se zaposliti u struci za koju sam se školovao, otići u grad da živim ali nisam to izabrao. Meni je selo na prvom mjestu, volim sve što se tu radi. Isto tako, i djeca uče od mene, prihvataju blagodeti koje nudi takav život – objašnjava Dragan svoju odluku.
Namjerava da produži porodičnu tradiciju, da na svoje potomke prenese vrijednosti koje je naslijedio od oca Stojana.
– Volim da radim u selu, da proizvodim na imanju gdje živim s roditeljima, svaki dan nam donosi nešto novo i vrijedno, radost… Naše dvije kuće su u istom dvorištu, dijelimo sve ljepote svoga kraja i zajedničkog života – priča Dragan kojeg učestalo ponešto zapitkuje sin Matej, slijedeći ga u bašti.
– Nisam se striktno opredijelio za jednu djelatnost nego je to svega po manje, voćarstvo, povrtarstvo, stočarstvo… Kada se sve sabere, uvijek je za nešto dobra godina. Ukoliko dio proizvodnje zakaže, propadne zbog suše ili drugih uzroka, nešto ostane da se može živjeti – iznosi ovaj 37-ogodišnji poljoprivrednik svoju teoriju dugoročnog ostanka na selu.
Dragan Babić uzgaja stoku, proizvodi voće i povrće, ali s najvećom ljubavlju priča o svome malom rasadniku starih sorti voća.
– Gdje god u mome i drugim selima u Potkozarju saznam za staru voćku, uzimam njene grančice i kalemim ih u svom rasadniku. Tako ih spasavam od izumiranja. Dolaze mi, takođe, mještani i donose grančice za kalemljenje po svome izboru, jer žele sačuvati staru sortu jabuke, kruške, trešnje i druge voćke koja ih podsjeća na neko vrijeme ili pretka koji ih je posadio – ispričao nam je Dragan koji je, prvo počeo kalemiti voćke za svoje potrebe, ponekad iz radoznalosti, a onda je sve počelo dobijati veće razmjere.
– Pročulo se našim krajem da kalemim voće, da imam mali rasadnik i to je pobudilo veliko interesovanje. I ja sam sve više voća sakupljao, donosio divlje sadnice iz šume za podlogu na koju kalemim, tako je počelo – priča Dragan.
Osnove kalemljenja je naučio u svom selu, od starijih i iskusnijih kalemara i voćara, a potom je koristio literaturu da bi usavršio postupak.
– Rijetkost je da se moj kalem ne primi… To je za mene postala rutina. Sada godišnje, ili po sezoni, ukalemim od 600 do 800 sadnica, najviše starih sorti voća iz Jurkovice, Turjaka, Miljevića, Jazovca, Trnovca i potkozarskih sela – objašnjava Dragan svoju preokupaciju i ambicije u poljoprivredi, zanimanju koje je prepoznao kao svoju i porodičnu perspektivu.
Po tome je jedinstven u svome selu koje odavno i ubrzano izumire, u pitomini Potkozarja, gdje je zemlja plodna i gdje sve što se posije raste i rađa.
Povrće, voće i sadnice
U Draganovoj bašti bujaju luk, krompir, paprika, paradajz i drugo povrće, a pored su rodni i bujni špaliri maline i kupine, od čega proizvodi vino, pekmez, sokove. U rasadniku, njegovom omiljenom mjestu su trešnje ašlama, italijanski rušt, bijeli rušt, rana, jabuke đedovače, zelenike, kiseljače, crvenike, šupunje, petrovače, kruške karamut, tikvica…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu