A podignuta u čast i ime trojice drugova, mladih Zlatiboraca, poginulih 8. aprila 1999. u granatiranju turističkog objekta na Torniku.
Bio je osam minuta poslije četiri sata izjutra kada je NATO projektil odnio živote Milanka Savića (25) iz Jablanice, Neđa Uroševića (31) iz Čajetine i Radoja Marjanovića (34) iz obližnje Ribnice.
Samo par sati prije toga družina je u jednoj kafani u Ribnici proslavila rođendan Savića, pa se preselila u baraku na Torniku koja je pripadala Institutu „Čigota“, a koju je koristio Sportsko – turistički centar „Zlatibor“ za smještaj sportista. Neđo Urošević i Radoje Marjanović bili su radnici „Čitoge“, zaposleni kao čuvari Tornika, dok je Savić bio šumar.
Tri NATO „tomahavka“ pala su na Tornik na kome nije bilo vojske ni vojnih objekata – dva su uništila poštanski i televizijski relej, koji su prethodnim granatiranjima bili oštećeni, a treći je podogio baraku.
Sedmog aprila u večernjim satima na proslavi Milankovog 25. rođendana bilo je više prijatelja, s tim što su neki tokom noći otišli kućama. Savić, Urošević i Marjanović ostali su da zanoće.
– Iz dežurne službe je javljeno da je bobmardovan Tornik i da krenemo gore. Sa kolegama Slobodanom Pekovićem i Milojkom Drobnjakovićem pošao sam tamo, – priča za Blic Milan Đurović, tadašnji policijski inspektor iz Čajetine.
Sa polaskom su, kaže, sačekali neko vrijeme jer se pretpostavljalo da bi NATO bombaredi u novom naletu mogli da „ovjere“ prethodno gađane ciljeve, a postojale su i određena obaveštajna saznanja da bi meta mogla biti i brana Ribničkog jezera koje se nalazi nedaleko od Tornika. Neki ljudi, pretpostavlja iz „Čitote“, već su bili na licu mjesta kada su njih trojica pristigli.
– Sve je bilo srušeno, jezivo. Sjećam se prizora tijela Radoja Marjanovića, jedino je ono bilo cijelo, samo ono je ukazivalo da se radi o ljudskom tijelu, ostala dva je bomba raskomadala. Pamtim da je Radoje na sebi imao bijele vunene čarape. Koji sekund prije nego što je projektil pogodio objekat njega je pozvao otac Slavko i rekao mu: „Sine, bježite, evo aviona, gađaju Tornik“. Vjerovatno ne stigavši ni da se obuje Radoje je u čarapama pošao da izađe na vrata u koja je diretno pogodila bomba. Možemo samo pretpostaviti da Savić i Urošević nisu ni stigli da reaguju – sjeća se penzionisani inspektor sa Zlatibora.
Marjanovićevo ugljenisano tijelo ostalo je ispod metalne konstrukcije. Projektil je raskomadao i daleko od objekta bacio drugu dvojicu mladića. Noga Milanka Savića je pronađena na grani drveta, 150 metara od srušene barake.
Prošle su 22 godine, a Milan Đurović pamti svaki detalj.
– Dvadesetak minuta poslije nas na mjesto nesreće iz Ribnice je došla majka Radoja Marjanovića. Sjećam je se, kao da je juče bilo, ide, prilazi nam i kuka iz sveg glasa. Ujutro je iz Jablanice je došao Radoica Savić, Milankov otac. Pitao je, mada je pretpostavljao da mu je sin mrtav: „Šta je sa mojim Milankom“. Oćutali smo, a njemu je sve bilo jasno. Na zgarištu bombardovane barake nalazila se Milankova uništena „fića“. Toliko je bomba bila snažna da smo dijelove radijatora našli u krošnjama borova 20 metara dalje, dok su se ostaci staklene vune razletjeli po ribničkim livadama par stotina metara od barake – priča Đurović.
Na mjestu gdje je pao „tomahavk“ i srušio baraku ostao je krater širok osam i dubok dva i po metra.
– Tek je svanjavalo kada sam došao na Tornik da tražim dijete. Tu je već bila policija. Nisu mi dali da priđem. Pitao sam ih „što mi branite“, a oni mi odgovarali „nije tvoj sin ovde“. Pustite me, vikao sam, znam da je moj Milanko ovde – pričao je svojevremeno Milankov otac Radoica Savić.
Prethdonog dana ka Torniku, na Milankov, rođendan spremao se da krene njegov rođeni brat Milisav Savić. U to vrijeme bio je rezervista u jedinici stacioniranoj u Kostojevićima kod Bajine Bašte, a od starješina je 7. aprila 1999. dobio slobodan dan.
– Sa dvojicom saboraca iz jedinice čekao sam autobus sa Užice odakle je trebalo da nastavim ka Torniku. Imao sam predosjećaj da će se nešto loše dogoditi. Zbog toga sam, pa predlog njih dvojice, odlazak kući odložio za sutradan. Loš predosećaj imao sam i sljedeće jutro. Jedan od drugova iz jedinice sa kojim sam krenuo kući je znao da šta se dogodilo na Torniku, ali nije hteo da mi kaže. Po dolasku u Užice drugim autobusom sam nastavio do Sušice, odakle sam ka Jablanici nastavio autostopom. Čovjeka koji me je povezao pitao sam: „Šta su gađali noćas?“. Odgovorio je: „Tornik, poginula su neka trojica momaka. Sve mi je bilo jasno – pričao je ranije Blicu Milisav Savić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu