Prema podacima posljednjeg popisa stanovništva, u selu živi nešto manje od 5.000 duša. Najviše ovde ima Rusina, zatim idu Srbi, pa onda redom Mađari, Crnogorci, Ukrajinci, Hrvati, Slovaci, Muslimani, Romi, Makedonci, Nijemci, Slovenci, Rusi i Bunjevci, a po podacima sa Vikipedije, čak i Jugosloveni, piše Blic.rs.
Ako želimo da dijelimo dalje, tu su i oni “od iskona” čiji je još askurđel parao ove bačke oranice, ali i oni koji su dolazili sa nekih od kordunaških, bosanskih i crnogorskih bregova poslije nesrećnih ratova u dvadesetom vijeku. Kolonisti kako ih u Vojvodini krste. Ali u Kucuri se ljudi ne dijele, nego, kako kažu, vole da rade i da se druže. Tome svjedoči podatak da imaju čak 19 različitih udruženja građana, od sporta do kulture, koja su tokom čitave godine aktivna.
– Nikada nijedna nacionalna zajednica nije bila dominantna. Kada su se Rusini ovdje doselili prije 255 godina, bilo je nekoliko srpskih porodica. Mađari, Nijemci, Srbi i Rusini vjekovima su učili jedni od drugih. Do danas se održao običaj da kada ujutro vidim svog komšiju Mađara, dobro jutro mu poželim sa “jo reggelt”, a on meni otpozdravlja “dobre rano” na rusinskom. Iz poštovanja prema komšiji, pričaš na njegovom jeziku, to je lijep običaj i jedna od naših tajni – kaže Aranka Međeši, predsjednica etno-kluba “Oteto od zaborava”.
U ovom svojevrsnom muzeju koji je nastao prije 11 godina nalazi se čitava istorija stanovnika Kucure, a svaka nacija ima posebnu prostoriju gdje je izložen dio njihove tradicije.
U selu postoje četiri crkve. Rusini idu u grkokatoličku, Srbi u pravoslavnu, Mađari i Hrvati u katoličku, a Romi u evangelističku. Imaju jedan dom kulture, za koji se na početku godine zajedno dogovore kako će i kada da ga koriste za različite manifestacije i svetkovine.
Osnovna škola i dalje se zove “Bratstvo i jedinstvo”, a iako je bilo pokušaja da se ovo ime promijeni, mještani nisu dali, smatraju da je ovo ime bolje rješenje nego da se nazove po nekoj znamenitoj ličnosti samo jedne nacije.
Imaju dvije biblioteke i dva kulturno-umjetnička društva – “Žetvu” koja baštini običaje Rusina, ali i drugih nacionalnih manjina, te “Zavičajno vrelo” koje čuva tradiciju Srba.
– Vojvođanski duh uz toleranciju i poštovanje nikada nije napustio ovo mjesto. Što se više upoznajemo, to više koristimo dobri duh suživota. Pazimo jedni druge, čuvamo uspomene na prošlost zbog ljepše budućnosti – rekao je kucurski paroh otac Vladislav Rac.
Kako kažu Kucurani u selu ne može da se nabroji pet etnički čistih porodica. Ljudi su većinom poliglote, pričaju i srpski, rusinski, mađarski, pa čak i njemački, bez obzira koje su nacije.
U Kucuri je sve moguće, pa i da vođa tamburaškog sastava “Kucurski bećari” bude Grujo Đurđić, koji kaže da je igrom slučaja Crnogorac.
– Veselja su vam sva ista. Fenomenalna. Selo je veliko i bogato, stalno radimo pa i nemamo vremena da se svađamo, a kad nađemo sate za sebe, najčešće se družimo i sastajemo. To je bolje i zanimljivije. Žao mi je što mladi odlaze, kao i iz svakog mjesta. Pitanje je kako će ovdje biti za 50 godina. Ali ja se ne dam, imam tri sina – izjavio je Đurđić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu