Ona je sa glumcem Igorom Đorđevićem, u Narodnom pozorištu RS, pred oduševljenom banjalučkom publikom, igrala predstavu „Frenki i Džoni“. Premijera ovog komada bila je 15. aprila 2016. godine u Narodnom pozorištu u Beogradu, a od tada do danas igrana je širom svijeta od Toronta do Vankuvera, u Minhenu i Cirihu, a uskoro će moći da je pogleda i publika u Beču.
Već dugo igrate predstavu „Frenki i Džoni“. Kakve su reakcije publike?
Ovo je, mislim, već šezdeseto izvođenje pomenute predstave. Kada smo je igrali u Londonu i Kanadi publika je bolje prepoznala to o čemu tekst govori – usamljenost u velikom gradu. Mi nismo toga svjesni, jer smo ušuškani. Čak ni Beograd nije veliki grad u poređenju sa Londonom ili ogromnom površinom Kanade, gdje rijetko ko s kim komunicira. I veoma mi je bilo interesantno kada Igor kaže: „U ovom gradu!? Samo izvoli! Zovi koga hoćeš!“, jer je publika imala jedan mučni smijeh, smijeh od koga se čovjek naježi, koliko su ljudi usamljeni i zaista prepušteni sami sebi. Nama je vrlo teško da dočaramo koliko je teško da u jednom Njujorku imate svojih 20 kvadrata stana. Vi ste bogata žena i bogat čovjek ako imate svojih 20 kvadrata. Tako da oni bolje prepoznaju i razumiju o čemu mi govorimo. Bolje prepoznaju usamljenost. Naši ljudi se možda više vezuju za ljubav kao primarnu stvar, a oni se vezuju za posao, za misao da imaju svoj stan, da imaju djecu.
U postprodukciji je serija „Koreni“, u kojoj tumačite glavnu ulogu Simke.
Beskrajno se radujem ovoj seriji. Vodili smo se knjigom Dobrice Ćosića i po njoj radili. Bili smo vrlo bliski sa romanom. Uloga Simke nema dodirnih tačaka ni sa jednom ulogom koju sam ranije radila. Ona mi je, u smislu zrelosti, bila novo poglavlje u karijeri. Zadovoljna sam, jer mislim da sam pokazala jedan novi nivo glumačke zrelosti. Prije svega, bilo mi je veoma interesantno da se vratimo suštinskim korijenima, a to je porodica, žena u porodici, žena u društvu, pa i muškarci koji prate cijelu priču. Interesantno je koliko je žena držala porodicu. Ona je bila produžetak loze, ali je čvrsto držala i sve te muškarce na okupu, u kući. Žena kao stub. Simka je prosto optužena da je jalova, što nije istina, jer je Đorđe taj koji je jalov. Ona je pronašla način ne bi li očuvala i zaštitila svog supruga od tadašnje sramote. Još je ona sirota, a udala se u bogatu kuću i nije imala gdje. Igor Đorđević u „Korenima“ tumači ulogu Đorđa, mog muža, a Simka je njegova žena. Nenad Jezdić glumi slugu s kojim Simka začne dijete. Tu je jedna odlična ekipa koja obećava dobar materijal. Od „Korena“ ne možete očekivati zabavu. Niti smo se bavili tom temom, niti roman to dozvoljava. To je vrlo teška priča u okrepljujućem smislu. Ne teška da te ubije, da ne znaš kuda ćeš, nego da probudi naše uspavane vijuge od raznih rijalitija, gluposti, zaglupljujućih novina, naslova, emisija… „Koreni“ su okrepljujući za našu dušu.
Ostvarila vam se želja da radite sa rediteljem Emirom Kusturicom. Šta sada želite?
To je bila moja najveća želja. Mnogo sam se radovala tome i još ne vjerujem da sam prošla taj put, koji je bio predivan, i za mene kao glumicu vrlo koristan. Rado ga se sjećam. Počela sam da probijam granice van naše zemlje. Radim film „Suncokreti“ u Kazahstanu sa Rusima. To je festivalski film. U pitanju je kazahstansko-rusko-francuska produkcija. Kiril Kjarov, koji je velika zvijezda u Rusiji, i ja, imamo glavne uloge. Već sam snimala pet dana i ostaje mi još petnaestak. To je, eto, možda nešto što sada želim, da opipam i oslušnem taj teren. Ali, ono što mi je želja i čime se kontinuirano bavim jeste da imam što različitije uloge koje prate moju zrelost.
Sa suprugom ste glumili u filmu „Zona Zamfirova“, u seriji „Nemanjići“… Kako izgleda kada oboje radite na istom projektu? Da li posao nosite kući ili uspijevate da se ogradite od toga?
Vjerovatno je to ljudima čudno, ali u našim životima to nije ništa neobično. Kada imamo neki problem, pričamo o tome kući. Isto je i kada imamo neku radost koju podijelimo. Vojin i ja smo od početka bili vrlo izričiti da svako vodi svoju karijeru kako zna i umije. Svako je odgovoran za svoje uloge. Ali, meni je uvijek zadovoljstvo s njim da radim zato što je, prije svega, vrhunski glumac i divan kolega. Sa njim sam i u pozorištu radila. Ipak, svjesno izbjegavamo da radimo zajedno, isključivo zbog privatnih obaveza, jer uvijek neko mora da bude sa djecom. Ne volimo da budemo stalno odsutni. U tom smislu smo smanjili intenzitet zajedničke saradnje, ali apsolutno mi je veliko zadovoljstvo kada radim s njim.
Majka ste i poslovna žena. S obzirom na angažman, da li imate dovoljno vremena za kćerke Milu i Veru?
Sigurno da nemam onoliko vremena koliko bih željela. U našem poslu je to vrlo interesantno. U javnosti više izgleda da smo prezazueti, nego što to stvarno jesmo. Istina je da nismo. Na primjer, desi mi se da tri mjeseca nemam ništa osim da uveče odigram koju predstavu. Tako da imam dovoljno vremena za svoju porodicu i trudim se da maksimalno budem s njima. Kćerke su mi najljepše društvo. Bile smo i u Banjaluci prošle godine na Kestenburgu. Uživale su. Bilo nam je fantastično. Sada su i porasle, imaju osam i po godina, pa mogu i da pričam s njima.
Da li je ponekad teret to što ste i Vi i suprug javne ličnosti?
Volim da se družim sa normalnim ljudima; jedino ne volim kada me neko prekine usred ručka. Mislim da i drugi ljudi to ne vole. Sebe uopšte ne doživljavam nešto drugačije od svih vas. Nismo mi u toj poziciji kao zvijezde u Evropi ili Holivudu, koje su nedodirljive iz nekih određenih razloga.
Da li više volite selo ili grad?
Volim i selo i grad. Imamo vikendicu. Tamo idemo često i provodimo po sedam dana, a Vojin i duže. Ja mogu da izdržim sedam, pa onda tri Beograd, pa tri vikendica, pa sedam Beograd. Inače ne trpim da sam u mjestu. Moj kum je jednom rekao da duže mogu da izdržim pod vodom nego u kući. Volim akciju. Tako sam navikla i djecu. Za pola sata spakujem nas četvoro i idemo dalje. Volim da putujem kolima, avionom. Vojin, na primjer, može da provede 15 dana u vikendici, što ja baš i ne mogu. On kao muškarac ima tamo šta da radi, što ja, kao žena, baš i nemam.
„Svirajte noćas samo za nju“
Koju pjesmu volite da naručite u kafani?
Imam ih nekoliko. Volim da idem u kafanu sa određenim društvom. Uglavnom naručujem pjesme od Tome Zdravkovića. Volim sevdah. Ne volim brze, vesele pjesme. Ne zamišljam tako kafanu. Volim i Silvanu, i Predraga Živkovića Tozovca. Sad, kada razmišljam, često poručim Tominu pjesmu „Svirajte noćas samo za nju“. Volim i da zapjevam.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu