U talasu nasilja koji je trajao od 17. do 19. marta više od 4.000 Srba protjerano je sa Kosova i Metohije. Ovo su priče nekih od njih.
Bojan Stojiljković – Gađali nas sjekirom i zapalili sve što imamo
– Kuću su mi zasuli kamenicama, majku gađali sjekirom, da bi nam na kraju opljačkali i zapalili kuću i dva automobila. Nije bilo nikoga da nas zaštiti.
Kada ovako nešto kaže Bojan Stojiljković, koji je 2004. bio prevodilac UNMIK u Gnjilanu, jasno je da Srbima tog dana nije bilo spasa.
– Vraćao sam se iz “Bondstila” ka Gnjilanu i prošao kroz četiri albanska sela, ali naznaka da se nešto sprema nije bilo. Na ulazu u grad kosovska policija blokirala je smijer ka centru i rekli su mi da su u toku demonstracije, pa sam sporednim uličicama došao do kuće – pričao je za Blic Bojan.
Kako kaže, zajedno sa Albancima pratio je nemire u drugim mjestima, ali niko nije spomenuo da se nešto sprema u Gnjilanu.
– Nestala je struja, mobilna mreža nije radila, onda se čula buka sa ulice. Otac Ratko, majka Nevenka i ja pogledali smo kroz prozor i vidjeli na hiljade Albanaca kako pale srpske kuće – nastavlja Bojan.
Sve je, kako tvrdi, bilo isplanirano.
– Kada su stigli do naše kuće, počeli su da bacaju kamenice. Sklonili smo se u sobu. Potom su bacili Molotovljeve koktele, zbog čega smo sišli u prizemlje da bismo pobjegli od vatre i dima. U tom trenutku dvojica Albanaca su ušla u kuću, a jedan od njih je gađao majku sjekirom i onda su pobjegli – objašnjava Bojan. Kaže da su tek kasnije stigli američki vojnici, koji su sklonili rulju i pomogli im da ugase požar, dok se kosovska policija zadržala tek 20 minuta. Tek oko ponoći su evakuisani.
Bojan je napustio Kosovo 2005.
Slavoljub Dabić – Tukli su majku i mene do besvijesti
– Teško pokretnu majku i mene su tukli palicama dok nismo pali u nesvijest u kupatilu. Slomili su nam rebra i ruke i zapalili kuću. Tek kasnije su došli Amerikanci iz UNMIK i izvukli nas.
Ovako započinje potresno sjećanje na pogrom u Gnjilanu Slavoljub Dabić, kome je grupa Albanaca upala u kuću usred dana.
– Majka Blagica, koja je hodala uz pomoć štaka, i ja bili smo u kući pored crkve. Niko nije ni slutio šta će se dogoditi. Čuli smo grupu mladića kako urlaju na albanskom. Išli su ulicom, nosili palice i rušili sve pred sobom. Uletjeli su nam u kuću, a majka i ja smo se zaključali u kupatilo – sjeća se Slavoljub. Ni to nije spriječilo huligane.
– Razvalili su vrata i krenuli da nas udaraju palicama. Polomili su mi četiri rebra i ruku dok sam na glavi imao 50 kopči. Majci, koja je tada imala 83 godine, slomili su dva rebra i ruku. Deset dana smo bili u bolnici – priča Slavoljub.
Svoju kuću vidio je još dva puta.
– Odlazio sam u Gnjilane samo kad su me zvali da prepoznam napadače. U kuću nam se uselio Albanac na silu i ništa ne plaća. Ucjenjuju me da prodam kuću ispod cijene, ali ja neću – kaže Slavoljub, koji danas sa sestrom živi u Nišu, a majka mu je preminula šest godina poslije pogroma.
Dragan Spasojević – Otac i ja smo htjeli na pivo, a oni ga ubili
– Tog dana sreo sam tatu na ulici i dogovorili smo se da odemo po podne na pivo. Nedugo zatim video sam ga mrtvog na trotoaru. Ubili su ga na tri minuta od kuće – priča Dragan Spasojević, čiji je otac Borivoje ubijen tog kobnog 17. marta 2004. u Kosovskoj Mitrovici.
– Niko nije mogao da nasluti nemire. Albanski mediji su tada optuživali Srbe da su ubili albansku djecu, što se kasnije ispostavilo da nije bilo tačno, ali dan je bio kao i svaki drugi. Otac je krenuo do prodavnice, a i ja sam bio napolju, pa smo se slučajno sreli. Otišao sam kući da bi me nedugo zatim zvali prijatelji i rekli da je neko pucao na tatu – sjeća se Dragan.
Odmah je istrčao na ulicu.
– Tata je pogođen snajperom blizu srca. Ležao je na trotoaru. Nije davao znake života. Odmah su ga odvezli u bolnicu, ali nije mu bilo spasa – priča Dragan.
Kaže da se sve munjevito dogodilo.
– Grupa od 50 albanskih mladića krenula je palicama i kamenjem da lomi sve po gradu. Tog trenutka skupili su se i Srbi kako bi im se suprotstavili, a Albanci su s okolna tri solitera pucali po ljudima. Borivoje se zatekao na ulici i na mjestu je ubijen. A ubili su i ženu Janu Tučev, koja je bila na terasi – naglašava Dragan.
Zašto – pitanje je koje i danas postavlja.
– Na ulici je bilo i djece. Napravili su pokolj usred bijela dana. Bilo je više od 30 ranjenih – kaže Dragan. Bez obzira na sve, neće da napusti Kosovsku Mitrovicu.
– Shvatio sam ta ubistva kao pokušaj da nas otjeraju. Ali ja ne mogu nigdje drugo da živim. Ovdje sam zasnovao porodicu. Supruga Margareta i ja imamo četvorogodišnju kćerku Vasiliju – ističe Dragan.
Jelena Kostić – Htjeli da me izbodu, a ja se igrala s njima
– Kamenice su letjele na sve strane, pa smo majka i ja bježale ka crkvi. Jurili su me sa britvom u ruci isti oni dječaci i odrasli ljudi s kojima smo se majka i ja do tada družili – sjeća se Jelena Kostić.
Jelena je u trenutku pogroma imala samo 10 godina.
– Sjećam se da je kod mame došla njena prijateljica Tijana. Ubrzo su se čuli čudni zvuci iz centra grada i postajali su sve jači. Rulja je urlala, a mama i ja smo se sklonile u kuću. Ali pošto tu nismo bile sigurne, krenule smo da trčimo ka crkvi – pričala je za Blic Jelena i dodala da su prije toga promijenile pet kuća od kada su ih 1999. Albanci protjerali iz stana u naselju Kamnik.
Kako kaže, na kapiji crkve bilo je na hiljade ljudi.
– Sjećam se dima, vike, psovki. Otišle smo do parohijskog doma gde je bilo mnogo ljudi sa sela koji su se tada nalazili u Gnjilanu. Svi su vrištali, plakali. Mogli smo da vidimo da Gnjilane gori. Pripadnici UNMIK dovodili su srpske porodice u parohijski dom, a neke u SUP. Kako je ko pristizao, pričao je šta je sve preživio, što mi je ulivalo još veći strah. Tu smo ostali do jedan sat posle ponoći, kada nas je KFOR odvezao u obližnje selo Silovo. Na putu do sela sve je bilo uništeno, automobili i kuće spaljeni, nije bilo ljudi u gradu – sjeća se Jelena, čiji je otac u tom trenutku bio službeno na Brezovici.
Nesrećna djevojka je poslije pogroma osetila još veći strah.
– Živjeli smo tri meseca u učionici OŠ “Vuk Karadžić” u Silovu sa još nekoliko porodica. Nakon toga ponovo smo se vratili u Gnjilane. Kuća u kojoj smo živjeli bila je demolirana. Majka i ja smo se kasnije preselile u Beograd, a otac je ostao. Majka mi je preminula od posljedica stresa – priča Jelena, ali dodaje da bi, i pored svega, voljela da se vrati u Gnjilane.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu