Sociologija i drugi opšteobrazovni predmeti, koji mogu doprinijeti boljem razumijevanju procesa u društvu i kritičkom promišljanju, smatrani su nepotrebnim za određena zanimanja, jer dodatno opterećuju učenike. Zašto se u istom kontekstu ne posmatra i vjeronauka? Kako je moguće da nam u društvu prepunom izazova i problema ne trebaju znanja iz društvenih i humanističkih nauka, a treba nam vjerska poduka i nastava? Da li smo toliko očajni da se ne želimo suočiti sa stvarnošću u kojoj živimo, nego smo radije spremni da vjerujemo u onozemaljski spas – pitaju se sociolozi.
Pozivajući se na preporuke Savjeta Evrope, oni poručuju da treba odustati od „vjerske i vjerničke mobilizacije“ kroz školski sistem, a u cilju promovisanja jednog otvorenog i kritičkog dijaloga sa različitim religijskim tradicijama,
Posebno ih, navode, brine “veza vjerskih ustanova i određenih političkih subjekata”.
– U jednoj takvoj trgovini simboličkim i političkim kapitalom i uticajem, a od strane religijskih i političkih institucija, najveće su žrtve djeca i njihova budućnost – navodi se u saopštenju.
Uvođenje vjeronauke u srednje škole RS najavio je predsjednik RS Milorad Dodik, nakon sastanka sa Episkopom banjalučkim Jefremom, početkom aprila. Tek nakon toga stigla je zvanična inicijativa Srpske pravoslavne crkve za uvođenje vjeronauke u srednje škole u Srpskoj. Predstavnici drugih konfesija još se nisu oglasili.
Saopštenje za javnost Studijskog programa sociologije Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjaluci povodom Inicijative Srpske pravoslavne crkve za uvođenje vjerske nastave u srednjoškolsko-obrazovni sistem javnih škola Republike Srpske, prenosimo u cjelosti.
“Povodom sve učestalijih medijskih napisa i pritisaka predstavnika vjerskih ustanova, kao i stavova pojedinih političkih subjekata, želimo da Ministarstvu prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske skrenemo pažnju na sljedeće:
Reforma srednjoškolskog obrazovanja, koja je sprovedena 2004. godine, imala je za cilj povećanje broja stručnih predmeta i prakse, a na štetu opšteobrazovnih predmeta, kao što su sociologija i filozofija.
U vrlo složenoj društvenoj stvarnosti u kojoj živimo izučavanje sociologije i filozofije postaje fundamentalno, jer osposobljava učenike za kritičko promišljanje i razumijevanje različitih odnosa i procesa koji se odvijaju u društvu, kao i za razumijevanje funkcionisanja društva u cjelini. Proučavanje društvene strukture, ustanova i institucija uveliko osposobljava učenike za preuzimanje različitih društvenih uloga, te ih usmjerava prema društveno-odgovornom ponašanju, kao i njihovom participatornom djelovanju. Tek kada učenici shvate zajednicu u kojoj žive, način na koji društveni sistem funkcioniše, veze između različitih podsistema, ulogu i značaj pojedinih institucija u društvu; kada budu osposobljeni da kritički promišljaju uzročno-posljedične veze i odnose unutar društvene zajednice i njene sastavne dijelove, moći će da shvate smisao demokratski uređenih društava, te da njeguju vrijednosti istih.
Postavlja se pitanje – na koji način vjeronauka doprinosi specijalizovanom i usmjerenom srednjoškolskom obrazovanju? Sociologija i drugi opšteobrazovni predmeti su smatrani nepotrebnim za određena zanimanja, jer dodatno opterećuju učenike. Zašto se u istom kontekstu ne posmatra i vjeronauka, odnosno – koji je konkretan doprinos vjerske nastave u srednjoškolsko-obrazovnom sistemu?
Kao što je poznato, vjerska nastava se već izvodi u osnovnim školama Republike Srpske. Bitno je podsjetiti javnost da je u crkvenoj nadležnosti izbor vjeroučitelja u osnovnim školama, čime su procesi izbora i zapošljavanja nastavnog kadra van školske nadležnosti, te samim tim i netransparentni za roditelje. Pitamo – kako se navedeno uklapa u odredbe Zakona o srednjem obrazovanju Republike Srpske i podzakonske akte koje iz njega proizlaze i da li će se takva praksa nastaviti, ako se usvoji inicijativa SPC, i u srednjim školama!?
Pored navedenog, pitamo predstavnike nadležnih institucija, prije svih Pedagoškog zavoda i Ministarstva prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske, koji su to učinci i doprinosi izvođenja vjerske nastave u osnovnoškolskom obrazovnom sistemu?! Da li su rađene potrebne analize i monitoring ovakvog vida obrazovanja i ako jesu, tražimo da nas upoznate sa razultatima. Da li je uopšte prethodno vođena stručna rasprava o ovoj temi, ko su bili njeni učesnici? Da li su dostupni stavovi roditelja i učenika o vjerskoj nastavi u osnovnim školama i inicijativi za uvođenje iste u srednje škole? Koje su to alternative ovakvom predmetu i da li su učenici i njihovi roditelji diskriminisani ako ne prihvataju ovakav vid vjerskog obrazovanja?
Zar nam još nije jasno da vjersko vaspitanje (odnosno, vjerska nastava) nije naučna djelatnost i da joj kao takvoj nije mjesto u obrazovnim institucijama i sistemu javnih škola. Kako je moguće da nam u društvu prepunom izazova, problema, tranzicionih posljedica ne trebaju znanja iz društvenih i humanističkih nauka, a treba nam vjerska poduka i nastava? Da li smo toliko očajni da se ne želimo suočiti sa stvarnošću u kojoj živimo, nego smo radije spremni da vjerujemo u onozemaljski spas?
Smatramo da je potrebno, a na to nas obavezuju i preporuke Savjeta Evrope, omogućiti izučavanje religijskih sadržaja u javnim školama, u cilju upoznavanja različitih svjetonazora i uspostavljanja tolerantnog društva utemeljenog na demokratskim vrijednostima. Ovo se posebno odnosi na višekonfesionalna društva (kakvo je i naše), koja su bila (ili još jesu) opterećena konfliktima u kojima su religijske i kulturne razlike imale značajnu ulogu.
Zato nam ne treba vaspitanje za određenu vjeru ili religiju (teaching from religion), već treba raditi na promovisanju nastavnih sadržaja koji bi se izučavali u javnim školama, a u cilju upoznavanja sa različitim religijskim tradicijama (teaching about religion). U osnovi takvog pristupa religiji i religijskim sadržajima bilo bi odustajanje od „vjerske i vjerničke mobilizacije“ kroz školski sistem, a u cilju promovisanja jednog otvorenog i kritičkog dijaloga sa različitim religijskim tradicijama, što bi rezultiralo – znanjem i razumijevanjem drugih i drugačijih, građenjem tolerantnih odnosa, interkulturnim dijalogom, promovisanjem slobode u izboru životnog i identitetskog opredjeljenja.
Takav pristup je moguć kroz već postojeće nastavne predmete iz društvenih i humanističkih nauka (u prvom redu – sociologije i filozofije), jer jedino se na taj način može omogućiti nepristrasan pristup navedenim sadržajima lišen konfesionalnih obilježja.
Konačno, smatramo da je insistiranje na uvođenju vjerske nastave u srednjoškolsko-obrazovni sistem javnih škola u Republici Srpskoj direktno miješanje religijskih institucija i vjerskih službenika u obrazovni sistem, kao i narušavanje sekularno-laičkog sistema uređenja našeg društva. Posebno brine veza vjerskih ustanova i određenih političkih subjekata, čime se direktno podriva neutralnost javnog prostora, koji bi trebao biti zajednički, bez obzira na religijsko i političko (ne)pripadanje.
U jednoj takvoj trgovini simboličkim i političkim kapitalom i uticajem, a od strane religijskih i političkih institucija, najveće su žrtve djeca i njihova budućnost.
Zato se nadamo da će Ministarstvo prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske imati dovoljno hrabrosti da odbije inicijativu o uvođenju vjerske nastave u srednjoškolsko-obrazovni sistem javnih škola, kao i da se vrati svojoj najznačajnijoj misiji – stvaranju uslova za razvoj kvalitetnog obrazovanja temeljenog na najznačajnijim ljudskim i humanističkim vrijednostima”, navodi se u saopštenju Studijskog programa sociologije Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjaluci.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu