Prvi put je tako rodila dijete za jedan irski bračni par kad je imala 21 godinu. Potom je rodila jedno dijete za par iz Nemačke i jedno za par iz Indije.
Za razliku od mnogih žena koje su na isti način rađale djecu, ona je u razgovoru za Dojče Vele koji je vodio novinar Mikola Berdnjik otvoreno progovorila o svemu, osim o visini honorara. Ali, prema podacima iz drugih izvora, po trudnoći se plaća 15.000 evra, prenosi Jutarnji.
– Prvi put sam bila vrlo mlada. Upravo sam se rastala od svog prvog muža, morala sam da ga ostavim. Ali nisam imala stan za mene i za moje prvo dijete, koje je tada imalo tri i po godine. Najprije smo pola godine živjeli kod moje bake. Za program surogat-majčinstva sam saznala iz jednog oglasa. Otišla sam u kliniku na testiranje, bila sam tamo sa sinom. Čekao me je u hodniku. Ponekad sam ga ostavljala kod bake.
Nisam imala ni najmanju sumnju, jer sam znala zašto to radim. Naravno, bojala sam se. Mislila sam da me neće uzeti jer sam mlada. Ali sve je prošlo dobro i rodila sam prvo dijete, a kasnije i drugo i treće.
Nisam imala problema sa roditeljima. Ništa nisam krila ni pred komšijama ni pred prijateljima ni pred rodbinom. Naravno, ima ih koji su ružno mislili o meni, da prodajem svoje dijete i slično. Ali dosta mojih prijateljica, njih deset ili 15 su se uključile u program prema mojoj preporuci.
Iskreno rečeno, nisam tamo otišla kao Majka Tereza da pomognem parovima bez djece. U prvom planu mi je bio novac. To je istina. Do danas imam kontakt sa tim roditeljima i oni su veoma zahvalni. Raduje me da sam im pomogla. Ali ja sam imala moje vlastite ciljeve.
Ako se neka žena odluči za to, onda zna zašto to čini. Meni je ponuđena izvijesna suma i znala sam šta za to mogu da kupim. Ne vidim tu neko iskorišćavanje.
Nakon prvog surogat-majčinstva platila sam pola trosobnog stana, poslije drugog pola dvosobnog stana. Kasnije sam oba prodala i kupila jednosoban stan, koji sam kasnije prodala. S novcem od trećeg djeteta kupili smo kuću u Harkovu i dva automobila. Toliko novca za to vrijeme ne bih drugačije mogla da zaradim.
Prvi put je bilo teško. Imala sam trudničku mučninu, nisam imala gdje da idem, a imala sam trogodišnje dijete. Samo sam sjedila između svoja četiri zida. Drugi i treći put znala sam šta me čeka, pa mi je bilo lakše. Neprijatno je jedino što često mora da se ide u kliniku na ispitivanja i injekcije. Ne bojim se uzimanja krvi, ali se bojim injekcija.
Mora se paziti na sebe i na ishranu. Možeš da radiš sve osim – seksualnih odnosa, pušenja i alkohola.
U braku sam četiri godine. Posljednja trudnoća je bila u tom periodu. Moj muž je bio u početku striktno protiv toga. Rekla sam mu da drugačije ne može. Kao varilac on ima neredovne prihode. Pošto imamo zajedničkog sina, ja ne mogu da radim. Ali stan mora da se plati, a mora nešto i da se jede. Kada sam obavila sve preglede i nisam odustala, pomirio se s tim. Teško mu je padalo što sam nosila tuđe dijete. On bi želio još jednu kćerku, ali ja ne želim više djece. I sa tim se pomirio. Sada ima automobil i dobro mu je.
Kada sam morala na ultrazvuk, on me je vozio. Kada bih noću poželjela ananas ili narandžu, on bi mi to nabavio. Ponašao se kao da čekamo naše vlastito dijete.
Osjećala sam da to nisu moja djeca, ali sam bila pažljiva, kao što treba. Na primjer, za vrijeme treće trudnoće kao surogat-majka dobila sam od oca djeteta iz Indije snimljene indijske dječje pjesmice s njegovim glasom, kako bih to puštala djetetu u stomaku. Moram da priznam da sam to radila jednom ili dva puta mjesečno, a ne svakodnevno. A sa mojim vlastitim djetetom sam pričala, to je bilo potpuno drugačije. Prilikom surogat-trudnoće znaš da moraš da rodiš dijete i onda je kraj. Iskreno rečeno, nisam imala osjećaj ljubavi.
Kada sam prvi put vidjela posljednje dijete, ležalo je u porodilištu. Upravo sam potpisivala dokumente, a dječak je počeo da plače. Niko od ljekara ili sestara nije reagovao, bili su zaokupljeni administracijom. Nekako mi ga je bilo žao i htjela sam da ga uzmem u ruke. No osoblje me je zamolilo da odem. Onda sam, naravno, malo plakala. Da, bilo je teško. Poslije, kada sam otpuštena s klinike, otišla sam s mužem do roditelja djeteta, koji su u Harkovu iznajmili stan. Tamo sam bebu uzela u naručje. Dlanovi su počeli da mi se znoje, a ruke da drhte. Odmah sam dječaka vratila nazad, njegovom ocu. A muž mi je rekao da bi bilo bolje da odmah idemo kući.
Prvi put sam bila potpuno ravnodušna. Drugi put sam dojila dijete. Kada su ga uzeli, to mi je teško palo. Često sam mislila na njega. Pola godine kasnije su mi roditelji poslali slike kako dijete sedi i smije se. To me je dirnulo do suza, radovala sam se što ga vidim. Htjela bih da vidim kako ta djeca rastu, šta će biti u budućnosti.
Moj stariji sin sve zna, mlađi to još ne razumije, nema ni četiri godine. On se ne sjeća prve takve trudnoće, ali drugi put je zapamtio roditelje koji su došli u posjetu i donijeli poklone. Zna da sam bila u drugom stanju, a zna i zašto.
U prvom slučaju sam majku upoznala tek poslije rođenja djeteta. Ona je iz Irske. Nemamo kontakt. S drugim parom iz Njemačke imam kontakt. Za njih sam 2013. rodila dječaka. Dopisivali smo se elektronski. Prošlog oktobra su poslije sedam godina posjetili Harkov, da bi pokazali dječaku gdje je rođen i da nas upoznaju. Ali njegova majka još se nije usuđivala da mu kaže cijelu istinu i ko sam ja. Predstavili su me kao poznanicu.
Bilo mi je jasno da to nije moj sin. Ali kad sam krenula na sastanak zaplakala sam, jer nisam znala kako treba da se ponašam. Pozvali su me da ih posjetim i u Njemačkoj, ali nekako se ne usuđujem da idem tamo. A dječak kojeg sam rodila za par iz Indije ima tek pet mjeseci. Otac mi stalno šalje njegove fotografije. Svaki put im poželim sreću i zdravlje.
Voljela bih opet da budem surogat-majka. Ako me usprkos mojim godinama i brojnim porođajima uzmu, spremna sam. Još samo ovaj put – kaže Alina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu