Dvadeset i neki dan vanrednog stanja. Kasni popodnevni sati… Telefonski intervju sa našom čuvenom glumicom Svjetlanom Cecom Bojković počinje u neformalnom tonu, prožetom duhovitošću. Duhovitošću koju bismo mogli odrediti kao način gledanja na stvari. Jer izvjesno, obuhvata ozbiljno i višestrano sagledavanje svega što se makar i samo pominje. Poslije par minuta prelazimo na svakodnevne teme i dileme.
Na pitanje kako provodi vrijeme, odgovara:
– Provodim ga tako da gotovo nemam kad ništa drugo da radim od dezinfekcije po kući, od sličnih poslova, od razgovora… Kad bih počela ponovo da radim svoj posao, čini mi se da bih se odmorila, kaže glumica za Blic.
A sem dezinfekcije i kućnih poslova, veli, u glavnoj ulozi je telefon.
– Mnogo razgovaram telefonom i mnogo se više dopisujem preko Vibera, uglavnom sa inostranstvom. Hvala Bogu, nemam ni Fejsbuk ni Instagram ni ništa od toga. Jer onda mislim da bih poludjela. To namjerno nemam, a i inače nisam zavisnik od telefona, kako je zovu ako se ne varam, četvrte industrijske revolucije. No, pošteno govoreći, nikada nisam više komunicirala na ovaj način.
O svom utisku u svim tim razgovorima, veli:
– Svako od nas se, na ovaj ili onaj način trudi da održi neko dobro raspoloženje, duhovitost… A i šta bi se drugo moglo činiti što bi nas održalo? Ima dosta duhovitih postova, komentara i lijepih muzičkih snimaka koje mi razni ljudi šalju. Ima i raznih savjeta, kako ovo, kako ono… U svakom slučaju, okreni-obrni, stanje je vanredno.
Prebrojavamo da li nam je ovo treće ili četvrto vanredno stanje za četvrt vijeka.
– Koje god da je, čini mi se da nikada nije bilo “vanrednije”. Zaista. Uz to, ovo je globalno, planetarno. Lično, ne bi me iznenadilo da se i gadne stvari iza toga kriju, ali nećemo o tome. Uostalom, to ćemo tek da vidimo. Ko preživi.
Na koji način razmišlja o svemu što nam se dešava:
– O svemu razmišljam, a ujedno i ne razmišljam. Možda zvuči oksimoronski, ali najkraće to je to. Jer kada bih dublje analizirala, razmišljala, vjerovatno ne bih daleko stigla, shodno činjenici da nemam dovoljno podataka, kao što je slučaj sa većinom nas običnih ljudi. Između ostalog, ima trenutaka koji u meni pobuđuju i ljutnju, bijes.
Pominjemo njenog velikog prijatelja, čuvenog glumca Peru Kralja, kako li bi on reagovao…?
– Vjerovatno slično kao i ja. Znate kako, mi moramo da se pridržavamo pravila, pa moramo, ali između ostalog, kod ljudi tu postoji psihološki osjećaj straha, što je vjerovatno neizbježno. I nemoći, naravno, i onda je neophodno biti oprezan. Da se vratimo na moje godine. Ubrajam se u grupu od preko 65, što znači da moram da ostanem u kući. A to otvara vrlo realne probleme. Na primjer, danas sam zvala da se informišem šta ukoliko se desi nekakva nezgoda koja nije virus korona, neko dobije veliku upalu zuba ili neke digestivne probleme ili bilo koju drugu vrstu problema. Kako otići kod ljekara? Zovem opštinu, oni mi kažu ono što sam i sama znala, da zovem ljekara i da idem po uput. Znam da treba da ga zovem, ali kako će da mi dostavi uput? Kažu iz opštine “Vi vidite kad nije gužva”. Rek‘o “Hvala, ništa mi novo niste objasnili”. Ako je vanredno stanje, onda valjda treba da je moguće vanredno i bez uputa da odeš kod ljekara specijaliste za nešto. Drugo, podizanje novca u kešu iz banke… A treba ti keš. Mnoge stvari još ne mogu da se plaćaju karticom. Recimo, na mnogim kioscima to nije moguće. Čak i kad šaljem svoju kćerku da mi po gradu pribavlja potrepštine, ona, uz sve, još treba da gleda gdje može kartica, gdje samo keš… Mjenjačnice uglavnom ne rade. Domovi za stara lica traže svoju mjesečnu nadoknadu, otac mog supruga Slavka je u domu. Nismo svi ustanovili ni savladali plaćanje preko interneta. Ovi iz doma će doći da uzmu novac. Sad ćemo im dati, ali ne znamo šta će biti za mjesec dana. To su naizgled sitnice, ali o tome, vjerujem, treba govoriti, jer nisu uopšte beznačajne, pogotovo kada ste zatvoreni u kući i kada ne možete ništa da učinite. Onda sam, naravno, i bijesna.
Koliko je opterećuju svakodnevne informacije o zaraženima, umrlima?
– Dozirano slušam šta povodom virusa govore na televiziji i radiju. Ja sam, recimo, preživjela variolu veru tako što sam mjesec dana bila u strogom karantinu u kući jer sam bila trudna. Sjećam se tih svakodnevnih izvještavanja; koliko zaraženih, koliko mrtvih… Veliki pritisak. Međutim, ovo je sada daleko komplikovanije jer je uhvatilo cijeli svijet. Gledamo kako neke države izuzetno stradaju – kaže Svetlana Bojković.
A kada je o savjetu riječ, napominje:
– Treba biti strpljiv i oprezan. I vedar. Poštovati pravila, to se jednostavno mora. Ali i sebe. Život je ipak i ljepši i jači od nevolja koje mu se na putu nađu.
Otkazani projekti
Kaže da o likovima koje je igrala, o glumi, uglavnom ne razmišlja. A o prekinutim projektima veli:
– Otkazana nam je premijera predstave u Atelju 212 “Dabogda te majka rodila” koju je po romanu Vedrane Rudan režirala Tanja Mandić Rigonat, koja potpisuje i dramatizaciju. Trebalo je u pozorištu da radim još jedan naslov, zatim u planu je bila jedna mini-serija od pet epizoda… Trebalo je da putujem u Beč i u Mostar sa “Ministarkom”, da imam razna druga gostovanja. Svega toga, naravno, nema, ali ne razmišljam o tome, razmišljam samo o organizaciji života kada ste zatvoreni dvadeset četiri časa dnevno u kući.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu