Dragica i Marko, odavno penzioneri, sada prelistavaju porodične albume i prepričavaju davnašnje doživljaje.
Dragica je, nakon udaje za Marka 1959. godine, izučila fotografski zanat i zajedno s njim dijelila iste zadatke i poslove.
– Moja strina Evgenija, inače nastavnica ruskog jezika, odvela me kod mladog fotografa, koji je nekoliko mjeseci prije otvorio radnju, da me fotografiše za uspomenu. To je bila velika čast, ravna najljepšoj milošti. Mene je to veoma obradovalo, a samo fotografisanje izazvalo uzbuđenje, radost, sreću… Tek kada sam nakon nekoliko dana vidjela svoju fotografiju u izlogu mojoj sreći nije bilo kraja – ispričala Dragica za Srpskainfo, opisujući prvi susret s Markom.
Životni album
Pokazuje nam fotografiju koja je odredila njen životni put.
– Marko je stanovao kod učiteljice Milje Krkoške, a družio s nastavnikom Duškom Radmanom, koji se hranio u kući mojih roditelja. Poslije sam saznala da je Duško njemu pričao o meni, ali se nismo poznavali. Tek kada me strina dovela u radnju Marko je sve to povezao, uklopio i moju sliku u svoj životni album. Od toga je sve krenulo, naše poznanstvo, brak, zajednički posao, sve – pripovijeda Dragica na sunčanom jesenjem danu.
Marko se potvrdno osmjehuje i nudi nas pićem, rakijom od grožđa, koju su njih dvoje proizveli.
Radivoje Popović, direktor topolske škole, koju je Dragica nekada pohađala, prati njihovu priču s velikim interesovanjem i često ponešto zapitkuje.
Brak
Nakon nekoliko mjeseci, 15. januara 1959. godine, Dragica se udala za Marka. Ona je imala 15 godina i tri mjeseca, a mladoženja, u to vrijeme, kako kaže Dragica, lijep i stasit Srpčanin od cijenjenog zanata, stariji je devet godina.
– Poslije naše svadbe, a vozili su nas taksisti od Topole do Srpca, jer niko od naših nije imao kola, ja sam počela učiti fotografski zanat. Položila sam kod Mile Rakića, Markovog brata od tetke, koji je u to vrijeme bio čuveni fotograf u Slavonskom Brodu. Od tada smo nas dvoje zajedno i kod kuće i na poslu. Imamo dvije kćerke, Snježanu i Ljiljanu, ovdje smo se skućili, proživjeli u slozi tolike godine. Odavno smo penzioneri, prelistavamo fotografske uspomene, radimo ponešto i radujemo se svakom novom danu – kazala nam je Dragica, iznoseći svoje životno, bračno i poslovno iskustvo.
Staru fotografiju, nekada u izlogu, vjerno čuva. Fotografije Marka i Dragice Đajić iz Nove Topole obilježile su više od pola vijeka u lijevčanskom kraju, posebno vrijeme slavlja, radnih pobjeda i prazničnih svetkovina.
Stariji mještani Nove Topole, Srpca i Gradiške kažu da sve što Marko nije zabilježio svojim foto-aparatima kao da se nije ni dogodilo. Najstariji fotograf, okružen crno-bijelim uspomenama, to potvrđuje.
– Mnogi kažu da je objektiv mojih aparata bio svuda gdje se bilo šta dešavalo. Dobro su to procijenili. Narod me pamti, a to je najveće priznanje – predusretljivo nam objašnjava Marko Đajić, koji je svojevrsni ljetopis cijelog kraja smjestio u gomilu fotografija i filmova.
– Nekada je bio običaj da se ljudi fotografišu povodom praznika. Uoči Nove godine ili Božića dolazile su cijele porodice, pa i njihovi gosti, svečano obučeni, lijepo počešljani i uvaženi. Uzbuđeno su zauzimali poze ispred moga objektiva, namiještali osmijeh i pogled, sa radošću iščekivali po nekoliko dana svoje fotografije – prepričava Đajić emocije davno prohujalog vremena.
Snimio je, kaže, zajedno s Dragicom, nebrojeno ljudi na porodičnim okupljanjima, zabilježio narodne zborove, radne akcije, svadbe, ispraćaje u vojsku, poslove u poljima, posjete važnih ličnosti…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu