Kada je tog dana riješio da napravi pauzu i odmori se na plaži u Njuportu, u državi Vašington, Milan Radojević nije ni slutio da će postati heroj koji je iz okeana izbavio dvoje djece, brata i sestru koje su opasni talasi odvukli u dubinu.
Kako kaže Milan, koji je prije godinu i po dana došao u Ameriku da vozi kamion, na plažu je došao sasvim slučajno, da malo predahne od posla. Ubrzo je čuo vrisku roditelja na obali i vidio dvoje djece kako se bore sa talasima. Milan je bez oklijevanja potrčao u okean.
– Bilo je izuzetno teško. U prvom trenutku sam mislio pošto imam iskustva sa treniranjem plivanja i sportista sam bio cijeli svoj vijek, ali bilo je izuzetno teško. Tu je voda poprilično plitka i na nekih desetak metara talasi se lome. Ja sam imao utisak da će to biti lako, međutim odmah sam pri prvom pokušaju da uđem doživio razočaranje zato što su talasi tog dana bili izuzetno veliki, a obično su u ovo doba godine slabiji. Bilo je jako teško, prvi put me je talas bacio i prevrnuo nazad, drugi put isto. Tek treći put sam, uz božiju pomoć, uspio nekako da se probijem i pređem tu tačku, odnosno mjesto gdje se talasi prelamaju. Nakon toga je bilo lakše. Znači, ključno je bilo probiti se do njih u tom trenutku. Nesrećna majka koja je stajala pored mene je očajnički pokušavala da to uradi. Međutim nikakve šanse nije imala – objašnjava Radojević za Glas Amerike.
Milan Radojević je otac troje djece koji su vršnjaci mališana koje je spasao. Od kad zna za sebe bavio se sportom, a u plivačkom klubu u Vrbasu je dugo trenirao plivanje. Možda mu je baš to pomoglo da postane junak ove priče. Kaže da nije mislio na opasnost kada je potrčao prema okeanu da izbavi djecu koja su se borila sa snažnim talasima. Kaže i da bi ponovo učinio isto. Prema Milanovim riječima, kada se sve dobro završilo i kada su svi bili bezbedni na obali, uslijedio je posebno dirljiv momenat.
– Taj trenutak kad smo izašli na obalu je bio zaista dirljiv. Majka me je zagrlila i čvrsto držala nekoliko minuta. Poslije nekog vremena kada smo se svi malo staložili i smirili, malena djevojčica Liz mi je prišla i zahvalila mi se riječima: “Hvala Vam gospodine što ste spasili mog brata i mene”. To je bio vrhunac za mene i to je moja najveća nagrada, te njene riječi. Nevjerovatno je bilo, zaista. Nevjerovatno.
Majka desetogodišnjeg dječaka i dvanaestogodišnje djevojčice rekla je da nikada u životu nije bila toliko uplašena i nazvala je Milana njihovim anđelom čuvarem. Do ove, po život opasne situacije, došlo je dok su djeca stajala u vodi do pojasa misleći da su kao plivači bezbjedni. Međutim, veliki talas je prvo u dubinu povukao desetogodišnjeg dječaka, dok je dvije godine starija sestra krenula za bratom da mu pomogne.
Djevojčica Liz nije htela da se odvoji od brata, iako je, kako kaže Milan, možda i imala snage da se vrati na obalu.
– Ja svima naglašavam i pričam o tome koliko je to dijete bilo hrabro i pribrano, koliko čovjek uopšte može biti pribran u toj situaciji. Naime ona je i završila u vodi zato što je pokušala brata da izvuče kada je shvatila da njega talas odvlači. Kada sam uspio da se probijem do njih pokušao sam prvo naravno da komuniciram sa njima. Maleni dječak nije bio za komunikaciju jer je bio u izuzetno teškom stanju, međutim njoj sam objasnio da mi je potrebna njena pomoć, da mi se zakači za leđa i da udara nogama što može jače. Ona je zaista tako i postupila i mislim da je ona bratu dala taman toliko snage da izdrži. Kasnije u razgovoru, kada smo već izašli napolje i kad se to sve završilo, njihova majka mi je rekla i još neki ljudi da se dječak nekoliko puta gubio ispod površine i da je to bilo zaista kritično za njega. On je mlađi i nešto sitniji od svoje sestre i zaista je bila ozbiljna situacija, za njega pogotovo, a ona je bila sjajna. I kasnije je čak majci rekla da je ona smatrala da je ona živjela “dug život” i da brat zaslužuje da se izvuče. Nevjerovatno dirljivo šta je to dijete reklo i koliko je ona sve vrijeme bila uz svog brata. Čak mislim da je možda mogla i sama da se vrati do obale, jer je ona snažno dijete ali nije htjela i sve vrijeme je stajala uz brata.
Milanovo zanimanje je traženo i dobro plaćeno u Americi, ali podrazumeva i duge sate na drumu i usamljenost, koja je još veća pošto je njegova porodica u Srbiji.
– Srbija mi veoma nedostaje i suvišno je pričati o tome. Kuća, djeca, žena, familija, to mi je znači najveći problem u Americi, nostalgija. A sve ostalo u ovoj zemlji mi je savršeno. Ameriku da bi čovjek shvatio mora da je doživi jer to je zaista zemlja o kojoj smo slušali iz priča. Američki san zaista postoji. Meni je Amerika pružila sve i zahvalan sam joj na tome. Eto uspjelo je i ovo čudo da se desi sa tom dječicom. Istina je da je “američki san” zaista nešto realno i svako ovde dobije sjajnu šansu. Ja sam jedan od mnogih koji je to doživio”.
Milanu nedostaje rodni grad. Iako živi u inostranstvu, kao društveno odgovoran pojedinac, pokušava koliko god može da ukaže i apeluje za pomoć da se riješi veliki, gorući ekološki problem u Vrbasu.
– Ono što želim da istaknem je da moj rodni grad Vrbas koji toliko volim i koji mi mnogo nedostaje ima “rak ranu”. To je Veliki bački kanal, najzagađeniji riječni tok u Evropi. To je višedecenijski problem našeg mjesta. Nadam se da ovo može da čuje neko ko može da pomogne ili da utiče da se pomogne našoj djeci i našem gradu. Mom gradu Vrbasu koji to zaista zaslužuje. Ja samo želim da ukažem na to jer smatram da može nešto dobro da se desi i da neko čuje to“.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu