Koliko nas poslije druženja s mužjacima ostanemo cijeli život u mulju? Doduše ima jedan broj koje otresu blato sa sebe tek kad se kurtališu fatalnog muškarca, pa očima progledaju, jer imaju jedna usta manje na koritu, što nije beznačajno. Isto važi i obrnuto, jer ima žena koje su arsen sebi i svima oko sebe.
Razmišljanje o sreći je vječna tema koliko i o smrti. Sve najvažnije teme nama su na famozno slovo “S”!
Smrt, seks, sreća, strast, san i …
Dokonali ljudi po svijetu i tražili najsrećnije nacije, kao u epskoj pjesmi, tražili Stoju i Stojana.
Nađoše grad Arhus, u Danskoj, gdje žive najsrećniji ljudi. U jednoj dokumentarnoj emisiji na TV, sat vremena, priča o njihovoj sreći. Pomno sam gledala svaki detalj da ukapiram u čemu je kvaka.
Porez im je 45% na plate; i oni srećni?! Ni klima im nije bog zna šta; oni srećni! Lijepi nisu ni u vicu, ne sekiraju se! Nigdje po gradu nabudženih, nakićenih, paradnih cura, sa sisama br. 6 i suknjama od pedlja; oni opet srećni i privlačni. Ludi nisu, rade, vrijedni su, nisu na opijatima i opet svi u anketi tvrde da su srećni. I na kraju balade ukapiram.
Snimaju djecu u nižim razredima škole. Nastavnici s djecom razgovaraju s poštovanjem i posebnim metodama, gdje djeca ocjenjuju svoje raspoloženje tog dana i otvoreno pričaju o svojim emocijama, o razmišljanjima, o drugarima, o svemu.
Tu smo!
Osim grdnje i straha, ne znam po čemu možemo pamtiti odnos nastavnika i nas, onog vremena. Istina, znanje smo stekli više nego je i trebalo iz nekih oblasti, a bilo je i nepotrebnih detalja – broj krava u Indiji, čamce u luci Bankoka i rijeku Čao, ketone i aldehide i još more koječega, već zaboravljenog.
Dakle, kako tamo u Danskoj djeca pričaju, u emisiji, oni srećni idu u školu i takvi se vraćaju. Nema vike i dreke na njih! Ničeg neprijatnog, nema trauma, vrijeđanja učenika, prijetnji, nema vršnjačkog nasilja. Da ne govorim o tehničkim uslovima u školi, novim klupama, toaleti koji liče na hotelske.
Kad bih ja napisala sad o mojoj školi u to doba, podvornicima (sad se zovu tete, ne znam da li bi podvornik Mlađo bio tetak), namrgođenim nastavnicima, nikad lijepe riječi, pohvale, nikad ono što bi djeci trebalo govoriti da se osjećaju poželjni u ovome svijetu. Jedan učenik bi bio favorizovan (nečiji) i on/ona mogli su listati dnevnike, upisivati ocjene, zvoniti. Ostali, stoj!
Kaže Dostojevski da je djetinjstvo otac djeteta, što se kasnije vidi u razvoju svake ličnosti. Ono što smo mi imali nekad, gvozdenu ruku, sad je otišlo u drugu krajnost. Sad djeca komanduju paradom, u kući i u školi. Nema autoriteta, a bogami nije bilo ni škole zbog korone, tako da je sve previše labavo i komplikovano.
Oni, tamo u Danskoj, još uvijek srećni, a mi u noćnoj, baldišemo i kad imamo i kad nemamo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu