Danas nije 8. mart. Zato neću pisati o buketima od stotine maraka, jeftinim potezima roditelja da učiteljicama kupuju skupe poklone, karanfilima koje djeca nose mamama, niti večerama koje poslodavci, koji otpuštaju trudnice, organizuju u čast žena. Neću ni o političarima koji su juče na sva zvona pričali o ulogama žena u politici, a na liste ih stavljaju samo da bi plakati ljepše izgledali.
Moramo pričati o stvarnim problemima žena i ne dozvoliti da priče oko naših prava traju dok se karanfili u vazi ne osuše. Ne smijemo ćutati o onima koje smatraju da su zaslužile šamar, o onima koje ćute o tome. O onima koje gazdama pred potpisivanje ugovora obećavaju da ne planiraju imati djecu i onima koji kad zatrudne kriju stomak da ne bi dobile otkaz.
Žena nije kriva što je trudna, niti što neće da bude trudna, nije kriva što ima devetoro djece, što je dobila batine, što nosi kratku suknju, što je kupila nove cipele, što neće da se uda, da uzme drugo prezime ili što joj je muž alkoholičar.
Nije uspješna jer je spavala sa šefom, nije rođena da bude u kuhinji i nije se borila za svoja prava da bi 8. marta dobila cvijet. Ne mora da se uda samo zato što ima više od 30 godina, ne mora da ima djecu „jer je vrijeme“, ne mora nikome da odgovara na pitanja „šta čeka“.
Istina, u posljednjih 100 godina prava žena znatno su se poboljšala. Međutim, to nije sve. Žene širom svijeta i danas trpe zlostavljanje samo zato što su žene.
I dalje žrtve silovanja pitaju šta su nosile na sebi i da li su nečim izazivale napadača, i dalje žene imaju manju platu samo zato što su žene. To je naša svakodnevica, a 8. mart je samo jedan dan.
Zato mislim da je 9. mart važniji od 8. marta, jer 8. mart živimo jednom u godini, a 9. mart nam je svaki dan.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu