Ova mlada Vranjanka 4. je godina Ekonomske škole i kandidat za đaka generacije, profesionalno se bavi karateom i ima više od 300 medalja, a na sve to, dane provodi pomažući socijalno ugroženim porodicama, prelazeći sama i po 50 kilometara kako bi došla do njih.
Tamara je prvi put sa 18 godina odlučila da pomogne jednoj djevojčici, Anđeli, i to odvajajući od svoje stipendije. Poslije se, kako priča, njen humani rad samo nizao, širio i dobio podršku od drugih dobrih ljudi koji žele da pomognu onima koji nemaju.
– Počela sam sama da pomažem ljudima, sa svojim stipendijama, prošle godine u martu, posjetivši djevojčicu Anđelu koja je živjela sama sa majkom na planini u ruševini. Poslije toga sam shvatila da svi mi mnogo imamo, i aktivno počela da se bavim humanitarnim radom. Pomogli su mi roditelji podrškom i lijepim riječima, sve ostalo je bilo na meni. A evo već sada, uz pomoć ljudi koji prate moj rad, uspijevam da ispunim svoja očekivanja. Moje akcije su izuzetno uspješne, ja sam prezadovoljna – priča Tamara.
Kako kaže ova mlada karatistkinja, porodice koje posećuje, a koje često nemaju ni šta da jedu, nalaze se u zabačenim mjestima, na nepristupačnim terenima, te mora da pješači po više kilometara da bi uopšte došla do njih. Uglavnom pomaže porodicama koje su iz okoline Bujanovca, a da bi stigla do jedne od njih, morala je da pređe 50 kilometara.
– Bilo je to prije neki dan, kada sam išla da posjetim porodicu Lazarević, baku Blagicu i njenog bolesnog sina Časlava, u selu Vogance. Donekle sam išla svojim kolima, ali dalje sam morala pješaka, oko 6, 7 kilometara. Ipak, meni to nije teško – iskreno će naša sagovornica, piše Telegraf.
Mnogo teže od pešačenja, Tamari padaju teške, bolne sudbine ljudi koje obilazi kako bi im ulila tračak nade, pomogla da imaju makar osnovne životne namirnice i možda ono najbitnije – uputila toplu riječ.
– Mnogo je teško, zaista, i meni teško padne… Svaka priča me dotakne, bilo je i suza i emocija. Najljepša stvar u svemu jeste što se redovno čujem sa ljudima koje sam posjetila, pitam da li im treba još nešto, pa u skladu sa svojim mogućnostima trudim se da ispunim njihove skromne želje – priča ona.
Ova srednjoškolka kaže i da su to skromni ljudi, navikli da se nema i ne traže ono što im nije neophodno.
– Željni su pažnje i razgovora prije svega, osnovnih životnih namirnica… Odzivom ljudi koji se javljaju da pomognu sam zadovoljna, podržavaju me i to mi takođe daje vetar u leđa. Donacije su bile razne, od hrane, garderobe, bijele tehnike, pa do namještaja – priča Tamara ističući da najveću zahvalnost duguje svojim roditeljima koji su je vaspitavali i usmeravali.
Karate me je naučilo da budem čovek
Inače, Tamara Misirlić se od svoje 4. godine bavi karateom.
– Treniram karate već 15 godina, postala sam pomoćni trener karate kluba Vranje, i imam licencu za suđenje, uz to, član sam i naše reprezentacije. Planiram da otvorim svoj karate klub i radim sa djecom, da još više učvrstim svoj humanitarni rad i povedem nove nade mojim putem – priča lijepa Vranjanka koja planira da završi fakultet u oblasti ekonomije.
Kako kaže, karate ju je kao sport naučilo da bude borac, odgovorna i da sve stigne, a prije svega da bude čovjek i fer igrač, prijateljski nastrojena prema protivnicima a i ljudima u životu.
– Smatram da je karate izuzetno jak sport, nedavno postao i olimpijski, ali da se o njemu generalno malo piše. Zahvaljujući karateu i naravno, ne mogu da ne pomenem mog trenera, koji takođe ima ključnu ulogu u mom odrastanju, imam veliku volju i istrajnost za sve što radim – ističe Tamara.
Ona dodaje da je jedan od njenih skorijih, većih uspeha, 3. mesto na Evropskom prvenstvu u Karlovim Varima, a mi ne sumnjamo da će velike uspjehe ova humana Vranjanka nastaviti da niže.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu