Preživljavaju nadničareći od danas do sutra jer u Republici Srpskoj, koju su stvarali, za njih nema posla.
Njih 10.480 danas nikome ne treba jer su valjda prestari za ovdašnje poslodavce, ali i vlast, počev od onih na lokalnom, pa sve do Republičkog nivoa.
Kome trebaju istrošeni veterani koji su svoje zdravlje ostavili negdje tamo na vlašićkoj, grmečkoj, romanijskoj ili nekoj drugoj visoravni?
Sudeći po njihovom statusu – nikome.
Poslodavcima i Republici danas ne trebaju ni njihovi potomci, tačnije 1.600 dece poginulih boraca, kao i oko 2.055 ostalih članova, koji su, takođe, bez posla.
Ne trebaju im ni 1.144. ratna vojna invalida, ali im za to trebaju nove limuzine, zgrade, poslovni prostori, veće plate, savjetnici, šoferi…
Umjesto da borci, koji su očuvali Srpsku, neprestano budu dio brige društva i vlasti, političari ih se obično sjete tek pred izbore.
Da je to istina potvrđuje činjenica da i 25 godina nakon rata ti isti borci i dalje traže da im se nađe kakav takav posao.
A da su u ovoj Republici zaista željeli da im pomognu i da je samo 30 demobilisanih boraca VRS svaki mjesec u proteklih 25 godina dobilo posao, danas više ne bi pričali o njihovom zaposlenju.
Ali, da se razumijemo, nisu samo demobilisani borci VRS na marginama društva. Istu sudbinu dijele i mnogi drugi građani ove Republike.
I nije to najveća sramota ovog društva, još veća sramota je ta što su četvrt vijeka od rata Srbi i dalje „zlikovci“, a svi ostali žrtve.
Dok smo u parlamentu Srpske unazad 25 godina predstavljali i usvajali razne deklaracije pod krinkom „srpskog nacionalnog interesa“, kako se niko nije sjetio onih srpskih boraca koji i dalje po sudovima brane svoju nevinost, porodica koje tragaju za nestalim članovima, logoraša i drugih žrtava proteklog rata.
Ako oni nisu srpski nacionalni interes, ko onda jeste?
Ako odbrana i dokazivanje istine o proteklom ratu nije srpski nacionalni interes, šta onda jeste?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu