Raša je napadnut na pragu od svih strana, što je na njega ostavilo strahovit pečat!
Naravno da se bojim. Oni znaju moj sprat moj stan, htjeli su jednom da upadnu, što ne bi pokušali opet da me vrebaju i savladaju. Otkud znam šta se može desiti. Nekoliko dana poslije napada sretnem jednog prosjaka u kolicima i ispričam mu da su me napali, a on mi kaže dođite da vas naučim dva tri grifa za odbranu. I počne da me uči kako da savladavam udarac nožem ili pesnicom. Ostavite me na miru, kažem mu, ne mogu ja sad u 81. godini učiti da se tučem. Ja sam starac, nemoćni starac, a on se naljuti na mene – pričao je tada.
I dok je razmišljao o tome kakvo je djetinjstvo desetogodišnjaka koji su pokušali da mu provale u stan, a njega da povrede, sa sjetom se sjećao sopstvenih dječačkih dana u spokojnom miru Mokrina, ali i prvih susreta sa zlom.
– Moje djetinjstvo je bilo srećno. Imao sam dva starija brata, Lazara i Dušana. Laza je uvijek bio tu da me brani, ako neko hoće da me bije. On je sad u staračkom domu i ne može više da mi pomogne ni da me zaštiti. Dobro je biti u staračkom domu, tamo čuvaju starce. Agresori djeca postoje u mom davnom sjećanju od prije sedmadeset godina. Sjećam se kad su Nijemci ušli u naše selo Mokrin, onda je njegov vršnjak Švaba htio da tuče Dušana.
Ostala mi je mračna slika kako se mi srpska djeca pribijamo uz zid naše sokolane, a prilazi nam grupa švapske djece čija je soldateska pokorila naše selo i prijeti Dušku. Bio sam zapanjen, jer je htio da ga bije bez razloga. Mogao sam da razumijem da neko nekog hoće da bije iz određenog razloga, ali ovo je bio hilterjungendovski pokušaj napada na malog srpskog dječaka. To sam upamtio. Eto, to je analogija koju vidim sa ovim slučajem.”
I nije tragao za krivicom, stvari su za njega bile isuviše poznate.
– Čovječanstvo je dijete nasilja, ljudski rod rađa nasilje. Pogledajte samo spoljnopolitičku rubriku novina i sve će vam biti jasno. Kad sam svoju drugu knjigu bajki nazvao ‘Opasne bajke’, pitali su me zašto opasne? U teoriji bajki ima dva gledišta. Jedno stoji na stanovištu da je život surov i opasan i da su bajke od pamtivijeka surove i opasne. Takva je Bajka o Crvenkapi, o Pepeljugi i pristalice ove teorije kažu da treba pripremati djecu za surovi i opasni svijet.
A ima druga struja koja kaže kako su opasne bajke plod surovog kapitalističkog umovanja. Ipak, mislim da većina ljudi čezne za dobrotom i uvijek bih djeci savjetovao da se okreću dobroti, a zamjeram vaspitačima koji su nepravedni prema djeci i pozivam ih da budu prema njima bolji i dobroćudniji. Zato ja deci opraštam, jedino ne mogu da oprostim odraslim ljudima koji dobiju malu djecu, a onda od njih naprave monstrume.
Djeci bih poručio da se bore za svoju sreću i da će sreću ostvariti ako se bore za sreću drugih. Ako krenu prema drugima agresivno i neprijateljski, svijet će im se vratiti u neprijateljskom stroju i počeće da ih goni. Lov na sreću je putem dobrote.“
Rašina formula sreće funkcionisala je besprijekorno, a potom je stigla usamljenost.
– Ja sam bio donedavno srećan čovjek, a onda mi je umrla žena. To je bio težak udarac. Bili smo zajedno 55 godina, to je mnogo, to je cijeli jedan život. Sad se osjećam kao na godišnjem odmoru iz paklene kuće smrti. Još sam živ, nisam u kući smrti gdje mi je žena.
Kada je i tu “selidbu” obavio mogao je biti spokojan. Iza Raše je ostalo dvoje djece i oboje su na neki način crkveni ljudi. Ćerka je ikonopisac, a sin je sveštenik u Moskvi.
(Puls online)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu