Pojedinici su Univezitet, koji treba da bude mjesto na kome se „rađaju“ budući akademci, stručnjaci koji će raditi na budućnosti ove zemlje, pretvorili u javašluk, firmu za smještanje partijskih poslušnika.
Zbog nekolicine profesora i radnika koji fakultete smatraju svojim privatnim vlasništvom, sumnja se u rad 95 odsto čestitih profesora koji svojim znanjem studentima daju maksimum i pokušavaju da naprave obrazovane i savjesne ljude. Zbog pedofila, seksualnog napasanika, falisfikatora diploma, sumnjivih doktorata, trpe svi ostali koji svoj posao rade sa moralom i znanjem na kome bi im pozavidjelii svjetski poznati univerziteti.
Kakvi profesori se cijene na našim fakultetima najbolje pokazuje primjer profesorke Milene Stavrić koja je, prema tvrdnjama asistenata, otpuštena sa fakulteta, jer je na ispitima obarala djecu pojedinih profesora. Tako je Univerzitet u Banjaluci ostao bez ugledne profesorke, koja sada predaje na Harvardu, a nama, eto, nije bila dobra.
Slučaj profesora Suzića koji je optužen za obljubu djevojčice od 11 godina, slučaj profesora Kecmana koga su studenti optuživali za nezakontie radnje, kao i slučaj radnika studentske službe koja su studentkinje sa dokazima optužile sa seksualno uznemiravanje primeri su o kojima se ne smije ćutati. A kod nas se ćuti, dok neko iz ličnih interesa vijest ne pusti u javnost. Nedavno je jedan profesor rekao da je ovo što javnost zna o stanju na fakultetima ništa u odnosu na ono sve što se ne zna. Zamislite šta tek sve ne znamo.
Univerzitet na kome partijski studenti po uputstvima smjenjuju rektore i prorekotre, na kome radnik koji seksualno uznemirava studetkinje ne dobije otkaz, a oni koji godinama loše rade svoj poso budu smenjeni tek kad dirnu nekog nedodirljivog, nažalost, ne mogu spasiti nikakve reforme.
