U brzim promjenama života i tržišta rada ni odrasli već sada nisu sigurni da će posao koji danas rade postojati ni za pet, a kamoli deset godina, pa kako onda da pravo zanimanje, koje treba da ga hrani u narednih 40 plus godina, odabere neko ko nema ni 15 godina?!
Jedan je način da biraju sve što ima veze s novim tehnologijama, jer jedino što je danas sigurno jeste da one već transformišu i tradicionalne poslove, te da bez poznavanja tehnologija u budućnosti nećete imati šta da tražite na tržištu rada. Osim, možda, da kopate kanale negdje, ali za to ne treba ni osnovna, a kamoli srednja škola.
Drugi je način da biraju sve što traži Njemačka, s obzirom na njihove najave o milionima radnika koji će im trebati već u narednih desetak godina. Dalje od toga trenutno je teško dokučiti ili predvidjeti.
Ovaj drugi način, svakako, nije nešto što bi, u idealnom svijetu, kao država i društvo trebalo da podstičemo, ali naša realnost je daleko od idealne, a još teže od nje možemo da pobjegnemo.
Sa tim nedoumicama suočavaju se i u obrazovnom sistemu, gdje bi trebalo da svake godine kreiraju bolju upisnu politiku, ali kako izbjeći da ulažemo u školovanje kadra koji će nam svakako „pokupiti“ Njemačka ili Hrvatska, teško je odgovoriti. Na to, realno, upisna politika najmanje i utiče.
Za nju je, od svjetskih trendova, mnogo veći problem da ne upadne u naše dobro znane domaće zamke, kao što su sporo reagovanje ili kreiranje politika koje služe za očuvanje radnih mjesta, umjesto za razvoj i zapošljavanje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu