Tako su njih trojica uijvek zajedno. Pačavra kaže da uz ove obaveze svakodnevno radi na farmi krava u Kozincima boreći se da, u poodmakloj životnoj dobi, obezbijedi osnovne uslove za život. U Gradišku je tokom rata izbjegao iz Komara kod Travnika i nastanio se u prigradskom naselju Nova Orubica. Tu žive njegova kćerka Nataša i zet Uroš, koji su zaposleni. Brigu o djeci, o dvojici njihovih sinova Luki i Joakimu, za vrijeme kćerkinog i zetovog odsustva od kuće zbog poslovnih obaveza, tokom dana, preuzeo je djed Savo.
Moram da pomognem svima, djeci, kćerki, zetu. Ni njima nije lako. Volim svoje unuke, oni su veoma dobri i poslušni. Nekako usklađujem svoje obaveze i uopšte mi nije teško. Dvogodišnjeg Luku čuvam, stalno mi je na oku, gdje god sam ja tu je i on. Tako nas dvojica biciklom vozimo Joakima u školu i idemo po njega – ispričao nam je djed Savo kojeg smo slučajno sreli na ulici i s njim porazgovarali.
Ljubazno nam je govorio o svojim svakodnevnim obavezama dok su dječaci strpljivo sjedili na biciklu čekajući da djed završi razgovor pa da nastave putovanje kući u Kozince, udaljene dva kilometra od Joakimove škole u Gradiški.
– Luku vozim na biciklu, tu on ispred ima svoju sjedalicu. Za Joakima je mjesto iza mog sjedala. Nas trojica tako putujemo na jednom starom, ali ispravnom i očuvanom, pouzdanom biciklu. Ne možemo drugačije, a nije nam ni loše – opisao je Savo Pačavra raspored sjedenja na svome dvotočkašu i mjesta njih trojice, složnih i uvijek raspoloženih putnika.
– Svima koje sretnemo ili nas vide, zanimljivi smo. Ima tu mnogo pitanja, tri momka na jednom biciklu nisu baš česta pojava. U prosjeku, nas trojica smo u najboljim godinama. Vožnja nam prija, posebno ljeti, dok je sada sve hladnije. Tada se više puta zaustavljamo ispred prodavnica, častimo sladoledom i sokovima, kupujemo razne sitnice. Ponekad i produžimo pored kuće, kada imamo vremena, a nemamo obaveza – isapričao je Savo Pačavra, superdjed, kako ga zovu njegovi unuci, nesvakidašnju priču o svojim biciklističkim putovanjima i posvećenošću dvojici unuka.
Osim u školu, kaže, on i Luka voze Joakima i na fudbalske treninge.
– Povjerio nam se da bi želio biti fudbaler ali ne može stići na trening, podaleko je. I za to smo opet pronašli rješenje koristeći bicikl. Za sada je djed u najboljoj kondiciji među nama trojicom ali se nadam da će i moji unuci uskoro porasti pa mi se revanširati, kada mene noge budu izdale – nada se Pačavra.
Potvrda ubrzo stiže sa zadnjeg sjedala od unuka Joakima.
– Ja ću tebe, djede, voziti autom, gdje god budeš želio, samo kada položim vozački ispit. Ti ćeš mi dati pare za taj ispit, a kupićeš mi i auto – kandidovao je Joakim još jedno pitanje, važno za djeda i unuke.
Svi smo se tome slatko nasmijali. Poslije upoznavanja i razgovora su nam mahnuli, uhvatili pravac i za nekoliko sekundi nestali u gužvi, između automobila, pješaka i drugih biciklista, koji su žurno promicali Vidovdanskom ulicom u Gradiški.
Izbjeglica
Savo Pačavra je s porodicom iz Komara posljednje ratne godine, preko Vlašića, tjeran kišom granata i metaka napustio svoj rodni kraj i sve tamo ostavio. U Gradiški, zajedno sa još nekoliko hiljada sunarodnika iz travničkog i donjevakufskog kraja, ponovo se skućio i nastavio život u sredini koju do tada nije poznavao.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu