Miloš K. ima i sina sa čijom majkom živi u vanbračnoj zajednici i djevojčica i očeva partnerka se odlično slažu. U njenom odrastanju, a sada i liječenju, ona aktivno učestvuje. Majka tinejdžerke je preminula prije 11 godina i od kada je Nada V. ušla u njen život, od prvog trenutka je imala veliki oslonac u njoj i njoj se uvijek prvo povjerava.
Rodetlji tinejdžera dobro znaju koliko je taj peroid naporan i za njih same i za sve ukućane, ali kako izgleda borba sa anksioznošću nekoga ko je tako mlad, pa još i u najburnijem periodu života?
Kako je počelo?
– Krajem sedmog razreda primjetili smo da se povukla, da je često odsutna, da naglo mijenja raspoloženja i drugo što prati i pubertet, ali nismo sumnjali. Zahvaljujući Nadi ubrzo smo saznali da moje dijete osjeća razne strahove zbog kojih ima lupanja srca i ne umije da objasni zašto je to tako i čega se sve plaši. Uplašio sam se, priznajem. Od kada je supruga preminula, pitam se da li joj dovoljno pružam i sve što joj se dešava na mene utiče dvostruko jače.
Samo jednim razgovorom Nada je saznala da je sve počelo „odjednom, iz čista mira, dok se vraćala iz škole“. Ispričala joj je da je osjetila lupanje srca, vrtoglavicu i ogroman strah da autobus koji prolazi neće zakočiti i da će svi, pa i ona, nastradati.
– Nije nikada doživjela saobraćajni incident, nije doživjela ništa loše u školi, ni kod kuće, barem tako tvrdi, ali strahuje od mogućih događaja koji bi završili tragično. Nada ju je smirila tada, mnogo joj znači njena topla riječ i zagrljaj. Razgovarali smo i pomislili da je shvatila da nema razloga da se plaši. Ali, poslije samo nekoliko dana, utrčala je u kuću, zalupila vrata, bacila se na krevet, pokrila jastukom glavu. Nije mogla da diše koliko je bila uznemirena. Doživjela je opet neobjašnjivu paniku – priča otac.
Dijagnoza
Ubrzo slične situacije su se ponovile. Potražili su stručnu pomoć rođake psihologa i poznanika psihoterapeuta. Stigla je dijagnoza – anksioznost.
– Svaki korak naprijed, značio bi ubrzo dva nazad. Dešavalo se da ručamo, ona ustane i zaplače, a kada je zagrlim i kažem da će biti sve u redu odgovori mi : Znam, ali zašto mislim da će se srušiti kuća i da ćemo svi umrijeti ili da će kada kročim na ulicu nešto strašno da se desi. To su teške situacije – priča otac anksiozne djevojčice.
Njega, kaže, najviše plaše situacije u koje ona može da dođe kada nije sa porodicom:
– Pričala je Nadi da je prvi dan u srednjoj školi, a kasnije još nekoliko puta, imala napade panike, ali da je uspjela, a ni sama ne zna kako, da ih suzbije. Bila je na ivici suza, tresla se, osjećala je snažno lupanje srca, ali se ipak smirila. Ima perioda kada ne primjećujemo da ima bilo kakav strah, a po savjetu stručnjaka pratimo njeno ponašanje i da ne bi anksioznost prerasla u fobiju”.
Miloš kaže da mu je teško da prepričava situacije kroz koje su prošli jer vjeruje da je njegovo dijete više puta bilo u neizdržljivom neosnovanom strahu, a da on za to i ne zna.
Pandemija, pubertet i zagrljaj
Djevojčici mnogo znači ogromna podrška ukućana i veoma hrabro ulazi u koštac sa stanjem koje se rjeđe javlja posljednjih mjeseci.
– Plus pubertet i pandemija. Cjelokupna situacija trenutno dodatno utiče na nju, ali je ipak bolje. Pratimo savjete stručnjaka. Od svih koje smo posjetili uzeli smo po nešto, jer nijedna terapija nije u potpunosti dala rezultata. Idemo korak po korak. Najvažnije je da ostanemo uz nju i da nijednog trenutka ne pomisli da je sama i ostavljena u ovoj borbi. Najčešće su Nadin i moj zagrljaj njen lijek.
Život ovog Subotičanina, čak i kada je na poslu, svodi se na stalna razmišljanja da li je kćerka dobro. Često izmišlja razloge zbog kojih je zove, jer želi da se uvjeri da se osjeća bezbjedno.
Život na frontovima
– Mnogo je neprospavanih noći, razgovora, ali i tišine. Anksioznost nam je život podijelila na više frontova. Jedan se svodi samo na to da je kćerka pobijedi, drugi, moj, da učinim sve i uvijek budem uz nju kada sam joj potreban, dok na trećem pokušavamo da funkcionišemo kao normalna porodica. Nije lako, ali ne pitam za cijenu. Jedino što želim je da čujem „Tata, dobro sam, ne bojim se, osjećam se bezbjedno“. Ona je toliko razumna djevojčica da je svjesna toga i sama teži da što prije stigne do toga – poručuje brižni otac.
Bespredmetni strah
Stručnjaci navode da je anksioznost stanje nemira, straha, zabrinutosti, nervoze, nelagode u vezi nečega što može da ima neizvestan ishod, a po osobu koja to doživljava je užasnija nego što se čini.
– Anksiozna osoba osjeća strah koji je bespredmetan, nema realne osnove. Kod strahova postoje uzroci, a kod anksioznosti ih nema. Kod takvih strahova je teško pronaći uzrok i pomoći jer ne postoji konkretno osnova od čega početi i zbog toga je u pitanju veoma mučno stanje – kaže psiholog Dragana Ćupurdija.
Za razliku od depresivnih osoba koje gube smisao života i često „bježe u smrt“, anksiozne osobe se vezuju za one koji brinu o njima pošto su izgubili vjeru u sebe, ali nisu izgubili vjeru u smisao života.
– Anksiozne osobe treba da menjaju percepciju života i referetni okvir, način na koji tumače svijet oko sebe. Do nas je da li ćemo za čašu sa vodom reći da je polupuna ili poluprazna – zaključuje,piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu