Prije samo pet dana objavljeno je da je doktor obolio od korona virusa, a poslije velike borbe za život, u kojoj su mu pomagale njegove kolege, čuveni doktor zauvijek je zatvorio oči.
Kao dobrovoljac učestvovao je u odbrani Republike Srpske gdje se istakao hrabrošću i požrtvovanošću. O njemu je snimljen i dokumentarni film “Dnevnik ratnog hirurga”.
Omiljeni i nadaleko poznati dr Miša Lazić ili dr Laza, preminuo je jutros u 5.30 od posljedica korona virusa. Među prvima je inficiran u Nišu i među zdravstvenim radnicima. Tokom borbe protiv opakog virusa stizale su mu poruke podrške voljenih Krajišnika, prijatelja iz Republike Srpske, a u svojoj posljednoj poruci dr Lazić je rekao da je “otišao časno i pošteno”.
Stajao sam na prvoj liniji, nisam se krio, naprotiv, bio sam ispred svih znajući da sa svim svojim bolestima i godinama imam veliki rizik, ali čast i ponos mi nisu dozvoljavali da se sklonim. Takav sam bio na Krajiškom ratištu godinu dana, na Sarajevskom ratištu četiri godine, za vrijeme NATO bombardovanja. Neću da odem tiho, hoću da odem onako kakav sam bio čitav život, a to znaju moji prijatelji, kolege, porodica. Svi su mi govorili da se sklonim, ali ja to sebi nikad ne bih oprostio – piše u njegovoj poruci koja je danas osvanula na društvenim mrežama.
“Dnevnik ratnog hirurga”
“Dnevnik ratnog hirurga” je dokumentarac snimljen po istoimenoj knjizi dr Lazića koji je za vrijeme rata u Bosni došao iz Srbije da pomogne svom narodu.
Te 1991. godine napustio je udoban život ljekara hirurga u Nišu, kako bi se naredne četiri godine često i pod paljbom granata, lavovski borio za živote hiljada ranjenika, žena, djece…
– Zašto sam počeo da pišem knjigu? Morao sam da se ispraznim. Operišeš djecu, operišeš prijatelje, operišeš nedužne ljude, hrabre borce, ispred porodica, familija, znaš ih. Svi čekaju dal će preživjeti ili neće, sam si. Okolo granate, borbe, sve to izaziva strahoviti adrenalin, strahoviti osjećaj, nevjerovatno nešto teško. I onda sam shvatio ako sve to stavim na papir, šta se sve tog dana desilo, bukvalno sam tog trenutka bio slobodan, kao da me je nešto ispraznilo i spreman sam za sutrašnji dan – rekao je dr Lazić na početku dokumentarca.
Film je praćen bolnim i teškim slikama iz ratom zahvaćene zemlje, kao i svjedočanstvima ljudi kojima je doktor spasio život.
– U svim sektorima, odeljenjima i službama Kliničkog centra u Nišu, jutros tačno u osam časova prekinute su nakratko sve…
Posted by Negoslava Stanojevic on Tuesday, April 14, 2020
– Ja i dan danas vidim tu kolonu, kažem to je moja kolona, moji ranjenici, moji prijatelji, moja djeca. U toj koloni koračaju zajedno i živi i mrtvi. Nikad ih nisam dijelio. Svaki hirurg u ratu ima svoju kolonu i ja vjerujem da svaki hirurg u ratu ima svoju kolonu u kojoj su i mrtvi i živi i koji ih ne dijeli. Potpuno jednaki – rekao je on. Kako je rekao to je bio težak rat jer su borci živjeli sa svojim porodicama.
– Uvijek sam govorio da najstrašniji rat koji može da se desi jeste rat Srba i Muslimana u Sarajevu. Poreklo – ista narav, isti karakter, isti inat, teške krvave borbe – rekao je doktor.
U dnevniku je zapisivao imena, datume, gdje se šta desilo, da bi ljudi sutradan, kada budu čitali, znali da su u ratu stradala djeca, obični ljudi…
– Moj drugi motiv bio je da pišem istinu o onome šta se dešavalo, da ostane kao dokaz, kao sjećanje na jedno teško vrijeme -objasnio je on ranije.
Kada je došao u Bosnu, otišao je na Pale. Kada je stigao tamo, formirao je tim i smanjio smrtnost sa 80 na četiri odsto, jer su svi ranjenici stizali u bolnicu za pola sata najviše. Do tada je bolesnicima trebalo oko četiri sata da stignu do bolnice.
– Kad sam iz Niša silazio u sarajevsku kotlinu, kao da sam ulazio u Danteove krugove pakla, ulazio sam u mjesto koje nema nikakve veze sa normalnim životom, sa svijetom – opisao je on. Pokušao je sve da spasi život male Slađe sa plavim očima.
U sjećanju mu je ostala mala Slađa, 14 godina, njene plave oči koje su ga gledale i ogroman stomak, pogođen u karlicu, u stomaku je sigurno bilo više od četiri litra krvi.
– Pored tog kreveta stajao je njen otac, plakao je, sagnuo se, ljubio mi krvave klompe da mu spasem dijete. Iz stomaka je izašao gejzir krvi, brzo sam našao arteriju koja je presječena, odnijeli smo je u intenzivnu njegu, ali Slađa se nije probudila. Mozak je umro – opisao je čuveni doktor. Bilo mu je teško da to kaže roditeljima. U njihovim očima je vidio bol, eksploziju, bljesak, padanje na koljena, vrisak…
– Taj ko je pucao u nju ne samo da je vidio dijete, vidio je njene oči – rekao je on.
Doktor pamti i dječaka od sedam, osam godina koji je pogođen u šljivaku dok se igrao sa drugom, dječaka koji je istovario kamion sa svojim ocem, pa onda ga je pogodila granata.
U dokumentarcu vidimo i potresna svjedočenja djece, koja su pogođena u ratu, ali su srećom preživjela, mnoga od njih zahvaljujući doktoru Laziću.
Majka i njen sin umrli jedan pored drugog
– Sećam se dječaka Peđe i majke, koje je pogodila granata dok su se igrali napolju, operisali smo ih, ležali su jedno pored drugo bez svijesti. U jednom trenutku dječak je umro, a majka, koja je do tad bila bez svijesti okrenula je glavu prema sinu, nekoliko sekundi gledala u njega i umrla – prisjetio se on.
Govorio je i o svom prijatelju koji je bukvalno došao mrtav do njega, a doktor mu je rasporio grudi i ručno počeo da masira srce koje nije kucalo. Poslije nekoliko minuta srce je počeo da kuca u njegovim rukama. Poslije dva sata on se probudio i počeo da priča.
Doktor je pisao i o mladiću Zdravku, Crnogorcu kojem nikako nisu mogli da zaustave krvarenje ispod grudi, a on mu je na kraju skalpelom odsjekao ruku i našao krvni sud koji je pogođen. Mladić je preživio…
Doktoru se desila povreda, kada je polomio skočni zglob, to je moralo da se operiše, ali on je stavio gips, longetu i već sutradan je počela jedna od ofanziva na srpsko Sarajevo. Tri dana je sa gipsom bio u sali…
– Operisao sam tako što sam koljeno držao na stolici, a potkoljenica je bila u gipsu. Dva i po mjeseca sam operisao sa gipsom, sa savijenom nogom. Ali morao sam da operišem – rekao je on. Spavao je stojeći, na stolici po 10, 15 minuta u pauzi dok su unosili jednog pacijenta, a drugog iznosili. Četiri godine nije spavao duže od dva sata.
Tamo je dočekao i kraj rata na području bivše Jugoslavije.
– Dva mjeseca gledao sam kako desetine hiljada ljudi u kolonama napuštaju grad. To je najtužnija kolona koju sam ikada vidio. I to je bilo kolona živih i mrtvih – rekao je doktor. Kako je rekao, Srbi koji su napuštali grad otkopavali su svoje mrtve i nosili ih sa sobom.
– To su radili jer su znali da se nikada više neće vratiti – rekao je doktor. On je dodao da žrtve nikada nisu bile uzaludne, piše Telegraf.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu