Društvo

STRAŠNA SUDBINA Majka Ane (9), Petra (7) i Sare (5) je umrla pred operaciju TEŠKO BOLESNE DJECE

Mama je trebalo da bude uz mene dok se operišem, ali joj nije bilo dobro i odveli su je. Ostala sam sama u bolnici i nisam mogla da joj pomognem, umrla je pred moju operaciju.

STRAŠNA SUDBINA Majka Ane (9), Petra (7) i Sare (5) je umrla pred operaciju TEŠKO BOLESNE DJECE
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Tiho, da je ne čuju mlađi brat i sestra, devetogodišnja Ana Jovanović iz mioničkog sela Tolić počinje svoju priču o majci Branki, koja je u 44. godini preminula od posljedica srčanog udara prošlog avgusta, 24 sata prije zakazane operacije kičme svoje najstarije kćerke u Beogradu, ostavivši iza sebe i sina Petra (7) i kćerku Saru (5).

O mališanima sada brine otac Miloš (57), ali život u seoskom domaćinstvu, u kojem živi i očeva majka Milunka (82), nimalo nije lak. Da bi mogao da brine o mališanima, Jovanović je prestao da radi u mljekari, tako da se petočlana porodica sada izdržava samo od dječjeg dodatka od 10.000 dinara mjesečno i skromnih, neredovnih nadnica. I to kada može da stigne, jer Miloš, koji je u poznim godinama postao suprug i otac, prerano je ostao udovac ili, kako sam kaže, „u godinama je kada ljudi gaje unučiće“. Da sve još bude teže, Ana i Petar su rođeni sa skoliozom, deformitetom kičme.

Doktori su rekli da pola godine ne smijem da nosim ništa teško, da radim fizičko ni da se savijam. Čim ustanem, stavljam svoj mider i nosim ga sve dok ne pođem na spavanje. Moram da radim tako, da ojačam, da odmijenim tatu, da mogu da mu pomognem u kućnim poslovima koje je radila mama. Ona je puno brinula da Peri i meni bude dobro kada se operišemo, od brige joj se i srce razboljelo i nije izdržala. A mene čekaju još dvije operacije, tako doktori kažu – priča Ana.

Za razliku od starije sestre, Petar kod koga je skolioza izraženija zbog čega mu je glava stalno nagnuta na jedno rame, još nije fizički spreman za operativni zahvat, koji je, opet, neophodan. Dječak je, međutim, ljutit i ne voli da nosi mider i da radi vježbe jer, kako nam priznaje, „svaki dan u školi gleda kako njegovi drugovi trče, igraju se i jure za loptom, a on to ne može, a tako bi želio“.

Čini se da je najlakše sa najmlađom Sarom, koja, srećom, puca od zdravlja, s oduševljenjem priča o vrtiću i svojim učiteljicama jer je za nju sada cijeli svijet igra, sve do trenutka kada stane pred fotografiju svoje majke i sa suzama u očima se ne zagleda u njen lik.

Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

– Tata sve stiže. Kad se probudimo, on nam da doručak i sprema nas za školu i vrtić. Nosi naše torbe jer to zbog njihove težine ne smemo ni Pera ni ja. Zato nas i čeka kada se završe časovi da nas vrati kući, opet nahrani, spremi sve šta nam treba. Kad mi zaspimo, on ostaje budan da raspremi i počisti. Zato bih voljela da sam snažnija, da pomognem. Samo jednom sam oprala sudove, nisam imala više snage – priča Ana.

U dječjim željama Miloševa najstarija kći je skromna i ne pominje ni igračke, ni tehniku ni haljinice. Ozbiljno, međutim, kaže da bi voljela da imaju sređen sprat svog doma, koji je samo ozidan, bez struje i vode, kako bi svako od njih imao svoju sobu za spavanje, a ona svoj prostor da uči i radi domaće zadatke. Jer sada svih petoro Jovanovića živi u kuhinji sa trpezarijom i spava u susjednoj sobi sa dva kreveta u prizemlju kuće.

– Kad bih ja imala svoju sobu, mogle bi učiteljice da mi dođu u posjetu i dovedu decu iz vrtića da se igram sa njima, jer nema male djece kod nas u selu – razmišlja Sara.

Ocu mališana, međutim, dječje želje sada su neostvarive jer on može da planira dan za dan, razmišljajući prije svega kako obezbijediti šta je potrebno za Petrovu prvu operaciju i Anine još dvije operacije kičme.

– Od 3,5 hektara zemlje koje imam u stanju sam da obezbijedim ogrjev, za ništa drugo od poljskih radova jednostavno nema vremena. Imam dvije krave koje muzem, potom sirim mlijeko i prodaja mlijeka i sira su osnovni izvor prihoda. I koliko nadnice mogu da namaknem povremeno, najčešće fizički rad, poput utovara uveče kada djeca zaspu, kada majku koja je slabovida i teško pokretna mogu da ostavim sa njima. Praktično mogu da nađem posla koliko je potrebno, ali nemam dan koji traje 48 sati da bih radio i zaradio, jer sam potreban djeci. Olakšalo bi mi kada ne bih morao da ih vodim i vraćam iz škole, ali koga da obavežem da Ani i Peri nosi torbe? Moja su djeca i moja su odgovornost i da su potpuno zdravi, a kamoli dok imaju ove probleme – kaže Miloš, dodajući da mu nijedan kućni posao nije težak, ni kuvanje ni pranje.

(Blic)

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu