Po analogiji, zemlja u kojoj se najviše sumnja u pošten i nepristrasan rad sudija i policajaca jeste opasna i divlja zabit u kojoj novinare prebijaju, djecu ubijaju, a one koji traže istinu i pravdu nazivaju organizatorima obojenih revolucija.
Previše se toga nakupilo u pravosudnim institucijama RS i BiH da bi se moglo nazvati slučajnim.
Nerasvjetljavanje ubistva Milana Vukelića, pogibije Nikole Đurovića, tragičnog slučaja Davida Dragičevića, samo su neki od upečatljivih primjera zbog kojih građani sve manje vjeruju onima koji su zaduženi za čuvanje reda i pravde.
Kako vjerovati pravosuđu koje svako malo potresaju skandali, gdje se glavni tužioci smjenjuju kao na traci, u kojem se sudije i tužioci prozivaju za korupciju i veze s kriminalcima?
Ko može da vjeruje u nepristrasnost onih koji su istragu protiv Atifa Dudakovića vodili 12 godina?
Kako ne sumnjati u poštenje i pravičnost ljudi na odgovornim pravosudnim funkcijama koji svaku argumentovanu kritiku bezobrazno nazivaju napadom na svoju „nezavisnost“?
Zašto sudovi prijete zapljenom imovine siromasima koji nemaju da plate RTV taksu ili grijanje, a ne diraju one koji su preko noći postali milioneri, iako nisu dobili na lotu?
Takvom pravosuđu, kao što reče onaj isti advokat, zaista mogu da veruju samo naivni, djeca i pijanci.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu