Oni su na zajedničku večeru sredinom maja, na terasi pored Save, zajedno s razrednicom Radanom Stanišljević doputovali iz mnogih mjesta, gradova i država.
Među njima bili su Stojanka Popović iz Zrenjanina, Goran Kovačević iz Gradiške, Snježana Maksimović Lisica iz Titela, Velinka Pauković Cvetković iz Gradiške, Gordana Malešević iz Gradiške, Željka Vudragović Cindrić iz Nove Gradiške, Vesna Makivić Lončarić iz Zagreba, Miroslav Kasagić iz Gradiške, Slobodan Puzić iz Nove Topole, Milutin Grubešić iz Turjaka, Slavica Golić iz Ljubljane, Ljiljana Zeljković Vukosav iz Gradiške…
Ovaj susret smo čekali 40 godina, prohujalih kao 40 dana. Oživjeli smo uspomene, lijepa sjećanja na naše školovanje, đačko doba neizbrisivo ispisano u našim srcima – kazala je Stojanka Popović, nekada uspješna rukometašica gradiškog “Trikoa”, koju su životni putevi odveli na sjever Vojvodine.
Inicijator susreta, Goran Kovačević iz Gradiške, nekoliko mjeseci je tragao za adresama i brojevima telefona školskih drugova i drugarica.
– Bio sam uporan, motivisan da se vidimo, porazgovaramo, da oživimo vrijeme mladosti, kada smo mnogo maštali, željeli osvojiti svijet, dokazati se u društvu, dosegnuti vrhove obrazovanja – ispričao je Kovačević obrazlažući motive svoje inicijative.
Vesna Makivić Lončarić iz Zagreba se veoma obradovala đačkom susretu.
– Uvjerila sam se da su svi moji drugovi iz tadašnje Ekonomske škole “Enver Šiljak” postali uspješni, časni u svojim sredinama, uzorni članovi porodica, vrijedni radnici a iznad svega dobri ljudi. To je na ponos ove generacije, naše škole i profesora – zaključila je Vesna Makivić Lončarić.
Miroslav Kasagić, zaposlen u opštinskoj upravi u Gradiški, ispričao je da su kriterijumi u školi bili strogi, da se moralo mnogo znati i učiti, bez popuštanja i oscilacija.
– U školi smo bili odjeveni na isti način, nosili smo zelene ili plave bluze, nije bilo vidljivih razlika među nama. Vladala je disciplina, poslije ulaska profesora u učionicu više nije bilo razgovora, odvraćanja pažnje, ometanja nastave. To je strogo sankcionisano ali nas nije pokolebalo nego disciplinom i znanjem izgrađivalo odgovornost u nama – sjeća se Kasagić vremena u kojem je stekao radne navike, zavolio školu i utvrdio temelje životnog puta.
Svako je ponešto ispričao o školskim danima, ocjenama, profesorima… Milutin Grubešić iz Trnovca u turjačkom kraju, kojeg su u školskim danima oslovljavali nadimkom Čedo, posebno se sjeća svoje razrednice Radane Stanišljević, ugledne profesorke tadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika.
– Prvi razred sam ponavljao zbog jedinice kod razrednice. Ona je uvijek mnogo tražila, zahtijevala da se pročitaju sabrana djela svih bitnih pisaca, obrazlože likovi, utvrdi šta je pisac htio da kaže. To ja nisam umio objasniti dovoljno dobro i zato sam dvije godine utvrđivao isto gradivo. Ipak sam, poslije, sve što je profesorka Radana tražila naučio za sva vremena – opisao je Grubešić svoje đačke muke proistekle iz obimnih književnih i pravopisnih lekcija.
Susret u Gradiški je, kazali su bivši učenici Ekonomske škole koji su se razišli prije četiri decenije, još jedna lekcija prijateljstva, čas sjećanja na svoju školu, grad i savsku obalu na kojoj su i ovog maja počele da mirišu stare lipe, kako nekada u vrijeme kada su oni ovuda šetali zagledani u Savu, u daljine, u svijet, gdje su trebali da pronađu svoje mjesto.
Poruka razrednice
Razrednica Radana Stanišljević, nakon susreta sa svojim bivšim učenicima, kazala je da su bili čestiti i vrijedni.
– Sačuvali su obraz i dušu u svim godinama. Skromni, a uspješni. Prepoznala sam svoje vrijeme u njima – rekla je profesorka Stanišljević, koja je već dugo u penziji, ali još uvijek misionar jezika i književnosti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu