Kada sam došao, u bolnici je bilo već puno pacijenata. Sobe su bile pune, puni hodnici. Ljekari su bili premoreni i iscrpljeni. Obučem skafander, dva para rukavica, naočare i nosim boce sa kisonikom i direktno do crvene zone, do kreveta pacijenata. Nosim boce i samo čujem šuštanje tog kiseonika i vapaj pacijenata koji više ne mogu da izdrže bol. Osim toga, ništa. Samo tišina. Neka zla tišina…
Ovako za Kurir započinje priču Novopazarac Senko Župljanin, koji je, kada je u tom gradu prije nekoliko nedjelja eskalirala situacija sa korona virusom, nesebično riješio da se, uprkos riziku i strahu, žrtvuje i pomogne svojim sugrađanima koji su na liječenju u Opštoj bolnici u Novom Pazaru.
– Kada sam vidio da su bolnici potrebni volonteri, lomio sam se šta da radim. Da li da poslušam srce ili razum? Ako poslušam razum, ostaću tu gdje jesam. Opasnost je velika, imam posao, kuću, ženu, djecu… Ali srce je prevagnulo – priča Senko.
Boce koje je nosio teške su 80 kilograma, a nosio ih je u rukama, na kolicima i na druge improvizovane načine. Senku su ruke u modricama, majica na kraju smjene kao da je bila potopljena u vodu, ali to, maltene, i ne primećuje.
– Pazar je malo mjesto. Svi se tu znamo. Naš posao je da nosimo bocu, ali prijatelj te zove: “Brate, čašu vode”, ne možeš da ne daš, napojiš ga malo… Sjedneš, popričaš, pomiluješ, pomogneš da ode do toaleta, umiješ, daš vode – priča Senko, koji je po cijeli dan u bolnici, a noću, kako kaže, ne može da spava od scena kojima je prisustvovao.
Posted by Senko Zupljanin on Monday, July 6, 2020
– Odmah naspram kapele smješteni su vojni šatori, a u jednom od njih bila je žena koju znam, zaražena koronom. Njen suprug je umro. Odvodili su dio njenog srca, čovjeka sa kojim je provela cijeli svoj život, tu prekoputa nje. Dijelila ih je samo metalna zaštitna ograda, nekoliko metara samo, ali mu nije mogla prići. Bila je nijema, samu se suze slivale niz lice – prisjeća se Senko.
– Sada imamo oko 60 volontera. Organizovani smo. Nosimo boce, čistimo, pomažemo sestrama, donosimo vojsci pite i mantije, ponekad nosimo i preminule do kapele. Dobijamo i pomoć od dobrih ljudi sa svih strana. Kada su čuli da nam fale kolica, građani su se organizovali i nabavili deset. Dobili smo i jednu dizalicu, koja košta nekoliko hiljada evra, a ne znamo ni ko je poslao. Na cedulji je samo pisalo “Srećno, volonteri”. Novi Pazar diše jednim plućima.
Neki ljudi bi, bez razmišljanja, rizikovali svoj život kako bi spasili druge, a jedan od volontera je pravi dokaz za to, kaže Senko, prenosi Blic.
– Hitna pomoć je dovezla našu sugrađanku. Bila je loše. Saturacija pada na 50. 40… Donosimo je do sobe, u tom trenutku ljekara nije bilo. Dali kisaonik. Ona malo dođe k sebi, saturacija raste. Dok sam bio na hodniku i tražio ljekara, gospođa se pomjeri i ispade joj dovod vazduha ispod nosa. Počinje ponovo da se guši. Drug nije znao kako će, šta će i da joj vještačko disanje. Usta na usta.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu