Miha je trenutno na terapijama pošto mu je dijagnostikovana leukemija. Da je neko drugi u bolničkoj postelji umjesto njega, šanse bi mu bile daleko manje. Ali, Miha je borac koji nije navikao da gubi.
Život ga nije mazio, počev od 1991, kada je pred vihorom rata napustio Borovo selo, koje je četiri godine kasnije pogodila “Oluja”, hrvatska vojno-policijska akcija.
U svoju kuću se vratio tek 25 godina kasnije, kada je, kamufliran sa kapom i naočarima, došao da vidi gdje je odrastao i proveo djetinjstvo.
Tu odluku donio je u decembru 2015, pošto je tri noći zaredom sanjao rodno mjesto.
U društvu brata Dražena i kuma, takođe proslavljenog fudbalera, Miroslava Tanjge posjetio je svoju kuću, kao i školu i teren na kome je napravio prve igračke korake.
Miha nije mogao da izdrži, pred naletom sjećanja, na kućnom pragu je zaplakao!
Mihajlović u svojoj biografiji “Božja levica” priznao koliko je teško podnio rat na teritoriji nekadašnje SFRJ.
Pod mojim pritiskom, roditelji su spakovali najnužnije stvari i doselili se u Beograd. Priključio nam se i brat Dražen. Poslije je do nas stigla vijest da je naša kuća u Borovu minirana i da je neko ispalio metak u moju sliku na zidu. U tom groznom činu bilo je određene simbolike, poruka je bila više nego jasna. Ko je mogao baciti bombu na našu kuću? Ko je i zašto pucao u moju i Draženovu sliku? Ta pitanja su me proganjala dok napokon nisam saznao istinu. To je učinio Stipe, jedan od mojih najboljih drugova iz djetinjstva, kojeg sam doživljavao kao brata. Vidjeli smo se 2000. godine u Zagrebu. Došao je u hotel i pitao me da li sve znam. Priznao mi je da je zapalio kuću, ali i spasao moje roditelje. Oprostio sam mu – piše u knjizi koju je 2012. napisao Miroslav Gavrilović.
(Kurir)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu