Na primjer, Marina Petronijević, Despotova učiteljica. Dječak leptir zbog teške bolesti kože, usljed koje je trpio jake bolove, nije mogao da prati nastavu u školi. Zato mu je Marina dolazila kući i držala nastavu, predavala gradivo od 1. do 5. razreda.
Nije bilo mnogo lijepih trenutaka, uvijek su ta naša druženja, kao i čitav njegov život bila mučna i bolna. Uvijek je govorio “šta će meni škola, učenje”, jer je bio svjestan da neće dugo živjeti. Bio je preozbiljno dijete za svoje godine. Muka ga je natjerala da sazri prije vremena. Uvijek sam ga bodrila da misli pozitivno, da će ozdraviti, završiti školu, zaposliti se – pričala nam je o svom đaku, dan poslije njegove sahrane, učiteljica iz Bajine Bašte.
Junačka borba za život
Despot je nastavu mogao da prati onoliko koliko mu je bolest dozvoljavala. Ni sama ne zna koliko puta je morala da prekine čas jer se dječak žalio na bolove i da uplakana ode kući jer nije mogla da mu pomogne.
– Trudila sam se kako znam i umijem da mu uljepšam te sate koje smo zajedno provodili. Uz njegove probleme vidjela sam i očajničku, ali junačku borbu cijele porodice Lazić da Despotu bude bolje. Teško mu je padalo kada je morao da obuče neko toplije odijelo, nešto sa dugim rukavima, jer to je iritiralo njegovu kožu i zadavalo bolove – priča Marina Petronijević.
Nerijetko ga je vodila u školu, u njegovo odjeljenje, željela da barem neko vrijeme provede sa drugovima iz razreda i prati nastavu. Uspjela je par puta, ali samo na kratko. Bol mu nije dao da ostane duže. Drugovi su dolazili da ga obiđu i to mu je prijalo.
Odličan đak uprkos svemu
Despot je, priča učiteljica, cjelokupno gradivo znao za visoku ocjenu. Engleski je znao odlično. Svaka pohvala mu je prijala, a volio je da se pohvali kada nešto dobro uradi. Kad smogne snage učestvovao je i na školskim priredbama i uvijek je bio nagrađen najjačim aplauzom.
– Jednom je trebalo da piše sastav na temu šta bi volio da bude kada poraste. Pisao je da bi samo volio da bude zdrav kao svi njegovi vršnjaci i da mu ništa drugo ne treba – sjeća se učiteljica.
Kada ga je bolest počela totalno savlađivati bio je svjestan šta ga čeka. I hrabro je prihvatio smrt koja je dolazila. Otišao je hrabro.
– Ljetos, jednom kada sam išla da ga obiđem, insistirao je da se fotografišemo. Govorila sam mu da nisam sredila frizuru, da ima vremena za fotografije, ali on je insistirao na zajedničkoj slici. Nisam mogla da ga odbijem. Da li je predosjećao da više prilike za slikanje neće biti, nikada neću saznati – pričala nam je i plakala Despotova učiteljica.
“Imao je pamet odraslog čovjeka”
Od petka suze ne može da obuzda ni Mirka Vilotijević, prva komšinica Lazića. Despota je ispratila kad je krenuo u Beograd, na liječenje sa kog se nije vratio. Ona ga je i prihvatila na ruke kada ga je majka Sofija donijela iz porodilišta.
– Uzela sam u ruke bebu koja je zbog rana bila u zavojima. Od toga dana, pa sve dok ga nisu odvezli u Beograd trajala je nadljuska borba majke Sofije i oca Aleksandra protiv nedaća koje su pratile njihovog sina od rođenja. Ko nije sa njima proveo dan ne može da shvati na kakvim su mukama bili. I danju i noću. Borio se i Despot, duša dobra i prepametna. Imao je pamet odraslog čovjeka. Koliko puta, ni sama ne znam, sam mu donosila moj telefon čije funkcije sam poremetila. Onim njegovim krivim, deformiranim rukicama, prstima sraslim jedan za drugi, baratao je po dirkama i objašnjavao šta i kako – sjeća se Mirka.
U zadnje vrijeme, kaže, kad je dolazila kod Lazića, često je čula Despota kako moli roditelje da ga ne tjeraju da jede i da ga puste da ode.
– Govorio je da želi da se odmori, da ne može više da trpi bolove – kaže prva komšinica Lazića.
“Sve me podsjeća na njega”
Rijeku suza za Despotom isplakao je i njegov najbolji drug i komšija Luka Đokić.
– Sve me podsjeća na njega. Kad izađem na ulicu i vidim umrlicu mnogo mi je teško, plačem. Bilo gdje da stanem, svi pričaju o Despotu i žale ga. On je bio mnogo dobar, ali se puno mučio. Stariji me tješe da je njemu sada bolje, da ga ništa ne boli, ali meni je žao što ga više nema, što se nikada više nećemo družiti – kaže Luka.
A i to što su se igrali, napominje, bilo je u Despotovoj kući.
– Veoma rijetko smo izlazili napolje jer on nije mogao zbog bolova. Kad god me je zvao da dođem kod njega, ja sam odmah odlazio jer sam želio da budem sa njim. Svaki dan smo se dopisivali. Bio je vedar i spreman za šalu sve do prije mjesec dana kada se odjednom uozbiljio. Posljednji put kada sam došao kod njega da ga vidim otac i majka su ga spremali da krene u bolnicu – ispričao nam je najbolji drug dječaka leptira iz Bajine Bašte.
Opaka bolest bez lijeka
Despot je od rođenja bolovao od bulozne epidermolize, teške, rijetke i neizlječive bolesti kože kod nas znane kao “djeca leptiri”. Po tom zlu koje ga je pratilo cijelog kratkog života svi su ga znali kao dječaka leptira.
Bolest kože izazvala je slabljenje dječakovog srca zbog čega je danima bio bez svijesti. Dva puta su u petak ljekari reanimirali Despota, treći put kad mu je srce stalo nije bilo pomoći.
Za njim tuguje cijela Srbija. Valjda je ovaj dječak bio jedan od rijetkih koji je mogao da ujedini zemlju. Uspevao je to u protekle četiri godine kada su čitaoci Blica, dirnuti sudbinom dječaka o kojoj smo pisali, sa svih strana uplaćivali novac Blic fondaciji za njegovo liječenje. Mnogo, mnogo još humanitarnih akcija održano je za Despota. Prikupljeni novac njegova porodica je koristila za nabavku skupocjenih flastera kojima su previjane njegove rane.
– Obustavite prikupljanje pomoći. Neće trebati više. Hvala Blic fondaciji, hvala svima koji su ste nam pomagali sve ove godine. Zahvaljujući vama imala sam čime da previjam dijete i umanjim mu bolove – rekla nam je Sofija Lazić nakon što je saznala tužne vijesti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu